ČUDESNO OTKRIĆE! NEANDERTALAC IZ BROTNJA; U KRUČEVIĆIMA KOD ČITLUKA U DOLINI NERETVE PRONAĐENO TISUĆE ARTEFAKATA NEANDERTALACA I MUSTERIJENSKE KULTURE; First discovery of Neanderthal Mousterian stone tools in (lower) Herzegovina

Hercegovački neandertalac i artefakti stari preko 100 tisuća godina)  -  OTKRIĆE NAJSTARIJIH ARTEFAKATA U BIH, a i šire !? HERCEGOVINA JE BILA DOM NEANDERTALACA!, A BROJNE NIKAD ISTRAŽIVANE PEĆINE I PRIPEĆCI UZ NERETVU, TE KVARTARNE DILUVIJALNE TERASE, JUŽNO OD MOSTARA KRIJU NALAZIŠTA NEANDERTALSKE KULTURE, NJIHOVIH KAMENIH ALATKI, A VRLO VJEROJATNO I FOSILIZIRANIH LUBANJA NEANDERTALSKOG PRAČOVJEKA; 

Ovo nevjerojatno otkriće opisano je u najnovijem znanstvenom radu: 

https://www.academia.edu-Citluk-musterijen

Potencijalnost prostora Donje Neretve i paleolitik Hercegovine

Iako se već od ranijih vremena za prostor donje Neretve, posebice njenih neposrednih priobalnih dijelova te same doline, od strane pojedinih istraživača i stručnjaka, sa sigurnošću ustvrdilo da taj prostor u pogledu prapovijesnih nalazišta predstavlja sasvim sigurno jedan od najvećih potencijala za pronalaske i nova otkrića u čitavoj regiji, ovaj prostor do dana današnjeg ostao je u principu gotovo netaknut i neistražen, tek s ponekim, mogli bi smo reći, zagrebavanjem po površini.

Pa su tako recimo, većini poznavatelja antičke i još starije, predantičke ili prapovijesne epohe u BiH i široj okolici, otprije već dobro poznati lokaliteti poput Narone, Desila, Mogorjela, Daorsona, Badnja, Zelene pećine kod Blagaja, Diluntuma, pri čemu se popis svih tih poznatijih i istraženijih lokaliteta s prostora donjeg Poneretvlja uglavnom zaustavlja na prethodno navedenim lokalitetima. Samo ova činjenica dovoljno govori o omjeru - potencijala, naspram stupnja dosadašnje istraženosti, ovog, bez ikakve sumnje najpotencijalneg, ne samo arheološkog, već i šireg geo-arheološkog, te paleontološko-paleoantropološkog, dijela Bosne i Hercegovine, ali i čitave šire okolice. Iz prethodno navedenog popisa poznatijih i istraženijih lokaliteta s ovog prostora, vrlo lako uviđamo da je u većini slučajeva riječ o nalazištima iz rimsko-antičkog perioda, te mlađeg prapovijesnog doba - kasnog željeznog doba koji se prema nekima naziva i helenistički period.  Jedini izuzetak, ali koji se odnosi ne na užu dolinu Neretve već na njene bočne dijelove, predstavljaju mlađe paleolitski i metalnodobni lokaliteti Zelena pećina kod Blagaja te poznati Badanj u dolini Bregave kod Stoca. Krenemo li pak mrvicu dublje u prošlost stariju od željeznog doba, tj.u prapovijesne epohe brončanog doba, eneolitika, neolitika, mezolitika, a posebice u najstariji prapovijesni period ljudskog postojanja - period paleolitika ili starijeg kamenog doba, kristalno jasno uviđamo činjenicu da, izuzev navedena dva lokaliteta, na području niže Hercegovine, gotovo ništa nije ni dirnuto, a kamoli istraženo, od mnogobrojnih prapovijesnih nalazišta te lokaliteta koje sadrže ostatke ljudske kulture iz najranijih prapovijesnih perioda ljudskog postojanja, što odgovara geološkim razdobljima kasnog pleistocena i ledenog doba.

Ovaj najmlađi geološki odsjek Zemljine prošlosti - kvartar, odnosno pleistocen i holocen, - što s druge strane odgovara najstarijem arheološkom odsjeku povijesti ljudskog postojanja na Zemlji - paleolitiku ili starijem kamenom dobu, predstavlja bez ikakve sumnje jedno od najinteresantnijih povijesnih razdoblja za izučavanje u višestrukom smislu kroz mnoge znanstvene grane i discipline. To je poglavito uzrokovano samom činjenicom da se u ovom razdoblju povijesti po prvi puta na planeti Zemlji, pa možemo reći - gotovo 'naprasno', i u neku ruku 'misteriozno' - pojavljuje kompleksno živo biće s visokom inteligencijom, a to je čovjek, pri čemu je u ovom slučaju riječ o prvom obliku čovjeka na našoj planeti. Koliko je god do sada spoznato i razotkriveno, kao i rasvijetljeno - o ovim prvim oblicima ljudi (koji uključuju i neandertalce), toliko je još uvijek višestruko više, ostalo neodgovorenih ogromnih pitanja i nerazriješenih tajni vezano za prve oblike ljudi na Zemlji. Iz tog razloga, svako novo otkriće, bilo da se radi o samim fosilnim ostacima prastarih oblika ljudi, bilo da je riječ o rukotvorinama, odnosno o kamenim alatkama tih istih najstarijih ljudskih stanovnika nekog prostora, nosi jednu neizmjerno važnu vrijednost i neprocjenjivi značaj, ne samo za lokalno-nacionalni nivo, već i za globalne općeznanstvene spoznaje najstarije povijesti ljudskog roda, koje su podjednako vrijedne na svakom kutku Zemlje za svakog njenog stanovnika. U okviru toga, i u okviru samog paleolitika, svakako najvrijednije spoznaje i uvide za znanost, predstavljaju otkrića koja se tiču najstarijih dijelova paleolitika, a to su periodi - starijeg paleolitika (olduvan-oldowan, klaktonijen, ašelejen), te srednjeg paleolitika koji je većini šire javnosti poznat kao doba neandertalaca - musterijen.

U pogledu dosadašnjih otkrića paleolitskih nalazišta na širem području Hercegovine, svi takvi do sada poznati ili pak djelomično istraživani paleolitski lokaliteti mogu se izbrojati na prste jedne ruke. Nema nikakve sumnje da je najpoznatije nalazište među njima - pećina tj.pripećak - Badanj kod Stoca, sa smještajem neposredno iznad doline rijeke Bregave. No, ono što je gledajući sve ove dosada poznate paleolitske lokalitete iz Hercegovine posve očito jest to da, zajedno s Badnjem, još uvijek nigdje na prostoru Hercegovine nisu pronađeni lokaliteti starije i srednje-paleolitske starosti. Odnosno, drugim riječima rečeno, i Badanj i svi ostali izrazito malobrojni razotkriveni paleolitski lokaliteti Hercegovine pripadaju stratigrafskim horizontima gornjeg ili najmlađeg paleolitika. Kao svojevrsnu naznaku mogućeg prisustva srednje-paleolitskog tj.musterijenskog razdoblja u najsjevernijem predjelu Hercegovine, možemo navesti jedan davno prije više od 120 godina pronađeni primjerak artefakta, odnosno kamene alatke s područja Rame i poznatog gradinskog nalazišta Varvara.  Ovdje je riječ o jako dvojbenom komadu, od kojeg nigdje danas ne postoji niti jedna nacrtana ilustracija ili bilo kakav prikaz te opis u ranijoj literaturi, prema čemu ga je jako teško u vremenskom smislu kontekstualizirati te pri tome išta čvrsto odrediti i zaključiti u smislu da se na tom nalazištu neupitno krije veći broj musterijenskih nalaza. Na većini pak dosadašnjih ilustrativnih karti i mapa rasprostiranja srednje i starije paleolitskih lokaliteta u BiH, unutar mnogih znanstvenih radova i knjiga, razvidno je da su samo ucrtani lokaliteti na prostoru sjeverne Bosne, što upućuje na već rečenu činjenicu da je prostor čitave Hercegovine u pogledu starijeg i srednjeg paleolitika još uvijek jedna velika 'bijela ploča', tj.apsolutno neistraženi prostor. Ako čak i uzmemo u obzir ovaj upitni davni nalaz jedne kamene alatke iz Rame, sasvim sigurno možemo zaključiti da dosada niti na jednom dijelu Hercegovine nije razotrkiveno niti jedno značajnije nalazište tipične musterijenske kulture srednjeg paleolitika na kojem se krije veća količina artefakata ili rukotvorina koja bi pripadala ovom razdoblju, kao i još starijem periodu ranog paleolitika. Nasuprot ovoj činjenici, simbolički rečeno jednostavno 'bliješti' jedna druga isto tako očigledna činjenica - a to je - neporecivi ogromni potencijal donjeg Poneretvlja za nalaze starijeg i srednjeg paleolitika tj.musterijena, ali i paralelno tome upada u oči isto tako činjenica - gotovo apsolutne neistraženosti, pa čak niti najmanjih pokušaja rekognisciranja, šireg prostora same doline Neretve južno od Mostara i Bune pa do Metkovića, sa svrhom utvrđivanja mogućih nalazišta musterijenske ili još starije paleolitske kulture uokolo mnogobrojnih većih i manjih pećina, pripećaka, abrija i potkapina koje krije ovaj izrazito zanimljivi predio BiH. A koliki se potencijal baš u pogledu starije i srednje paleolitskog perioda, krije na širem prostoru donje Neretve južno od Mostara, govori nam jedan davni stari, zaboravljeni rad od Đure Baslera iz 1963 godine (ref: ''BASLER, Đ., (1963): Saznanja i problemi u paleolitu Bosne i Hercegovine.-Arheološki vestnik, XIII-XIV.), u kojem autor piše upravo za ovo područje jedan jako indikativan navod da posebnu pažnju u ‘novije’ doba privlači dolina rijeke Neretve od Mostara prema ušću gdje se na više mjesta nalaze bogati nanosi pleistocenskog prapora, temeljem čega pretpostavlja kako postoji mogućnost da na tom području postoje paleolitske stanice na otvorenom. Zelena pećina i vrlo poznata polupećina Badanj kod Stoca, gdje su pronađeni mlađe paleolitski ostaci, nesumnjivo dodatno idu u prilog potencijalu šireg prostora oko Neretve južno od Mostara u pogledu paleolitika.

Ako izuzmemo pojedine ranije rijetke osvrte i djelomična razmatranja na ovu tematiku kao što je od Đure Baslera iz prošlog stoljeća, kristalno je razvidna činjenica da prostor Poneretvlja, a posebice njegovog najjužnijeg, klimatološki i za život čovjeka daleko najpogodnijeg dijela čitave regije, nosi jedan golemi geoarheološki potencijal koji do sada nije ni dirnut. Naravno da je isto tako neporeciva i činjenica da ovaj ogromni paleolitski potencijal Poneretvlja ne 'staje' na današnjoj državnoj granici s rep.Hrvatskom iznad Metkovića, već se isto tako, moguće čak i s još nekim izraženijim odlikama, u identičnoj mjeri nastavlja na čitavom širem prostoru i okolici Metkovića, Opuzena, Komina, Bijelog Vira, Kuta, Rogotina pa sve do samih Ploča i ušća rijeke Neretve. U prilog ovom potencijalu, jasno idu sva ranija otkrića i nedvojbene spoznaje o neandertalcima i njihovom alatu koji je dosada otkriven, i to prije svega u relativno nedalekoj sjevernoj Dalmaciji te sjevernoj Bosni. U okviru toga izrazito su vrijedna ranija otkrića i spoznaje da mnoštvo lokaliteta s musterijenskim ostacima ima zadarska regija, dok su na nešto južnijim područjima Dalmacije neandertalski artefakti otkriveni u poznatoj Mujinoj pećini iznad Trogira te na Biokovu iznad Makarske. S druge pak, nasuprotne strane od područja Kručevića i donje Neretve, u pravcu jugoistoka, najveću pažnju plijeni čuveno paleolitsko nalazište Crvena stijena smješteno sjeverozapadno od Nikšića u Crnoj Gori u blizini granice s BiH, istočno od Bileće, gdje su također otkriveni musterijenski neandertalski artefakti. Ukoliko probamo šestarom izvuć kružnicu koja ide najbližim musterijenskim lokalitetima od Crne Gore, preko Biokova i Rame, vidjeti ćemo kristalno da centralni dio te kružnice pada upravo na prostor oko Kručevića tj.oko donjeg dijela Neretve južno od Mostara. I kao jedan veliki uvod u početak rasvjetljavanja ovog ogromnog nedirnutog potencijala, na svjetlo dana se pokazuje novo potpuno neočekivano i iznenađujuće otkriće nebrojene količine srednje paleolitskog-musterijenskog kamenog oruđa i rukotvorina na prostoru Brotnja u Kručevićima, načinjeno od neandertalaca. O kakvom otkriću se radi govori nam najbolje činjenica da je od perioda 6.mj.prošle godine pa do pisanja ovog rada, pronađeno, snimljeno te prikupljeno više od dvije tisuće komada obrađenih kamenih alatki s tipičnim oblicima za musterijenski period ili period čuvenog neandertalca. 

Paleolitik Kručevića i Zdravkovo otkriće

Priča o neandertalcima iz Brotnja, tj. priča o paleolitiku Kručevića pored Neretve, započinje sa vrijednim pronalazačem Zdravkom Dujmovićem iz Kručevića prije skoro dvije godine. Gosp.Zdravko je tako prve vrijedne i očito ljudskom rukom obrađene komade neobičnih stijena, tj.artefakte, pronašao početkom 2020.godine, tijekom obrađivanja svoje njive na prostranoj aluvijalno-kvartarnoj plodnoj terasi koja se uzdiže neposredno iznad desne obale rijeke Neretve na prostoru sela Kručevići. Zaista je svake hvale vrijedno i izuzetno značajno to, što je pronalazač Zdravko već u prvi mah tijekom prvog otkrića u trenutcima kopanja obradive površine, zamijetio da jedan kameni komad koji je bio nekih 30 cm u dubini, posjeduje jako neobičan oblik koji posve odudara od tipičnih razlomljenih komada karbonatnih stijena uokolo, kao i od većine aluvijalnih oblutaka koji dolaze neposredno ispod površine terena. A da s ovim zanimljivim otkrićem tek započinje prava priča, pokazat će još dva naknadna otkrića kamenih komada koja su uslijedila sa Zdravkovim nastavkom obrađivanja poljoprivredne površine. Ono što je kod ovih novijih otkrića bilo posebice zanimljivo jest to da su ovi naknadni pronađeni komadi kamena, a posebice posljednji nađeni primjerak, posjedovali gotovo identičnu formu prvom nađenom obliku, na kojoj su isto tako jasno vidljivi tragovi rada inteligentne ruke ili ukratko inteligentnog bića. A kao dodatni prilog zanimljivosti ovog otkrića pokazuje i sama činjenica da su svi komadi bili pronađeni na otprilike jednakoj dubini i na identičnom nalazištu u međusobnom razmaku pojedinačnih pozicija nalaza od svega nekoliko metara. Također na jednom upečatljivom komadu kojega je Zdravko pronašao (komad musterijenskog levaloaškog šiljka) prisutni su vrlo zanimljivi vidljivi tragovi udarnog alata u obliku linijiskih poteza koji se na jednom dijelu stražnje otkrhnute strane alatke sjeku u obliku križa. Nakon dospjeća ovih prvih pronađenih kamenih artefakata do ruka autora ovog bloga, te preliminarnih spoznaja o potencijalnosti pronalazaka, ono što je jedino nužno bilo dalje napraviti jest probati utvrditi kontekst samih nalaza, kao i kontekst te karakter nalazišta. I tako je autor bloga, unazad više od godinu i pol vremena, kroz višestruke jako detaljne obilaske čitavog nalazišta i perifernih dijelova, došao do nevjerojatnih i potpuno neočekivanih otkrića. Glavninu tog otkrića predstavlja neočekivano ogroman, ustvari neizmjeran broj prikupljenih, snimljenih i pronađenih kamenih alatki na širem prostoru aluvijalne terase u Kručevićima, koji iznosi preko 2 tisuće komada. Dodatni faktor otkrića, autor je uvidio snimajući i rekogniscirajući čitav ovaj prostor doline Neretve, na predjelu od Žitomislića pa sve do Čapljine, gdje je autor detektirao te posjetio čitav niz većih i manjih nikad istraživanih špiljskih objekata, ali i izuzetno zanimljivih polušpilja, potkapina i abrija koji se nalaze na izvanredno pogodnim pozicijama za život najstarijih ljudskih vrsta i to još od starijih razdoblja paleolitika. No, ono što je pri ovom uvidu bila jedna uistinu čudesna, pa i senzacionalna, potvrda ili dopuna, jest totalno neočekivano otkriće da ogroman prostor erodirane i danas većinom ratarski obrađene aluvijalno-kvartarne terase između Neretve i bočnih stijenskih strana upravo u neposrednom podnožju navednih brojnih špilja i potkapina, krije tisuće komada kamenih artefakata i raznolikih oblika kamenog oruđa koje po svojim oblicima pokazuje još nevjerojatniju činjenicu da se radi o artefaktima starim i do 150 i 200 tisuća godina, pa čak moguće i više. U tom iznenađujućem uvidu, autor bloga je kroz naknadne izuzetno detaljne terenske obilaske i vizualnog pročešljavanja gotovo svakog mm relativno prostrane aluvijalno-diluvijalne terase i zaobalja Neretve kod sela Kručevići, iz ranije preoranih, raskopanih kao i svježe prefrezanih površina, ali i u zasječenim dijelovima podno nekoliko špilja te potkapina, pronašao više od dvije i pol tisuće kamenih komada od kojih bar polovica ima jasne naznake obrade od inteligentnog bića, tj.od ljudske vrste, odnosno od strane pračovjeka. Nakon otkrića ovako ogromnog i potpuno neočekivanog broja drevnih kamenih alatki, pristupilo se - detaljnoj znanstvenoj obradi i metodi komparativne analize svih sakupljenih kamenih komada uz popratno temeljito čišćenje i ispiranje vodom svih reprezentativnijih komada, potom slaganju i preciznom tipološkom razvrstavanju (tipizacija) svih kamenih komada, što je na vidjelo dana iznijelo izvanredne spoznaje i čudesno otkriće da ogroman udio alatki posve jasno pripada musterijenskoj, odnosno većini poznatoj neandertalskoj, kulturi. No isto tako razvidno je da se znatan udio alatki ima svojstva oblika i dimenzija svojstvena za još stariju tzv.ašelejensko-klaktonijensku tradiciju ili kulturu, koja je pak prethodila razdoblju neandertalaca i musterijenu.  Također nakon detaljnog razvrstavanja i tipizacije svih nađenih primjeraka, kao i nakon opsežnog čišćenja vodom od prljavštine i slijepljene zemlje svih onih iole zanimljivijih komada (na stotine komada), postalo je razvidno da popriličan broj onih kamenih komada i artefakata, koji su izrađeni na specifičnim aluvijalnim riječnim oblucima od magmatskih, pretežno efuzivnih ili vulkanskih, zatim vulkano-sedimentnih karbonatnih, kao i metamorfnih tipova stijena, prema očitom načinu obrade te formama, ima znatnu sličnost tzv.klaktonijenskom stilu i klaktonijenu, a što je još jedna potvrda iznimne i neočekivane starosti samih nalaza. Daljnjom, još detaljnijom znanstvenom obradom, korelacijom i komparacijom s per analogiam sličnim otkrićima kakvih do sada ima na stotine pa i tisuće diljem planete i kakvi se svakodnevno prezentiraju na društvenim mrežama i internetu, postalo je razvidno da se na ovom južnom i klimatski daleko najpogodnijem i najljepšem dijelu ne samo Bosne i Hercegovine, već čitavog dijela regije, krije jedan pravi srednje paleolitički tehnokompleks, kao i musterijenska industrija kamenih alata. I kao najbitniji daljnji pečat i budući potencijal kojeg baca ovo otkriće jest činjenica da posve sigurno bar jedna, a vjerojatno i više njih, od mnogobrojnih obližnjih špilja i potkapina krije fosilne ostatke najstarijih ljudskih oblika, okamenjene lubanje (kalote) neandertalaca (Homo neanderthalensis), ali vrlo lako moguće i fosile još arhaičnijih oblika hominina - vrste Homo erectus-a, Homo heidelbergensis-a, i sličnih arhaičnih 'prijelaznih' oblika pračovjeka između neandertalca i afričkog Homo erectusa. Drugim riječima rečeno: na prostoru Donje Neretve i Poneretvlja kriju se nalazišta koja mogu biti od neizmjernog značaja za globalnu povijest ljudskog roda i 'evoluciju' čovjeka.

Predio Kručevića i doline Neretve s pojedinim neistraženim špiljama i potkapinama

Paleogeografska slika prostora donje Neretve s Kručevićima od paleogena pa do kraja ledenih doba u kasnom pleistocenu

Ako gledamo malo širu prostorno-geografsku sliku uokolo područja donje Neretve te Kručevića, možemo vidjeti da ovaj prostor pripada tzv.Vanjskim Dinaridima koji se odlikuju izraženom okršenošću uslijed čega se često ti prostori nazivaju i krški Dinaridi. Jadransko more u koje se ulijeva rijeka Neretva prema ranijim spoznajama, formirano je još u razdoblju miocena pred otprilike 5 milijuna godina, a konačni današnji oblik poprimilo je nakon geoloških procesa tzv.flandrijske transgresije. Najznačajnija rijeka općenito koja se ulijeva u Jadransko more s istočne, dinaridske, strane, jest rijeka Neretva. Ova upečatljiva rijeka, koja je okosnica čitavog ovog i šireg priobalnog područja, svoj najraniji početak ima već zasigurno tijekom kasnog paleogena tj.u periodu srednjeg i kasnog eocena kad sa započinjanjem izdizanja Dinaridskog gorja dolazi do formiranja značajnijih vodotoka koji su erodirani materijal s područja izdižućeg gorja i današnjih najvećih hercegovačkih planina Čvrsnice, Prenja, Vrana i drugih, započeli odnositi prema morskom području tadašnjeg drevnog oceana Tethys. Upravo se među svim tim vodotocima tada formira i najistaknutiji vodotok koji je sasvim sigurno prolazio otprilike identičnim ili vrlo sličnim smjerom i pravcem pružanja kao što je današnja rijeka Neretva. Nepobitni dokazi tome su raniji autorovi pronalasci i fenomenalno otkriće fosila riječnih vodenih palmi Nipe na prostoru sela Tepčići koji datiraju iz perioda srednjeg i gornjeg eocena (http://fosilihercegovina.blogspot.com/2012/03/otkrice-fosila-plodova-palmi-u-selu.html ). U tom pradavnom vremenu ovi fosilni pronalasci i općenito karakter sedimentnih stijena, ukazuju da je otprilike na prostoru nekoliko km južno od Mostara bilo drevno ušće rijeke koja bi po svim svojim karakteristikama odgovarala svojevrsnoj rijeci Pra-Neretvi. I tijekom daljnjih milijuna i stotina tisuća godina, od perioda kasnog paleogena preko neogena, te pleistocena, holocena pa sve do današnjih vremena, rijeka Neretva je uglavnom tekla istim pravcem i smjerom pružanja koji je išao od planina oko Konjica, Jablanice i Rame pa sve do Mostara i dalje južnije do prostora današnjeg Metkovića i Opuzena. No, ono što je bitno utjecalo na paleogeografski izgled i dosta raznoliku paleoekologiju čitavog ovog prostora jesu tzv.eustatičke promjene, odnosno globalne, a time i regionalne, promjene razine mora, koje su posebice bile izražene tijekom razdoblja izmjene ledenih doba u periodu kasnog pleistocena i početka holocena. Tako je već općepoznata činjenica izgleda ledenog doba na prostoru Europe, a i ostatka svijeta, posebice gornje polutke planete Zemlje, gdje su se prostirale goleme količine ledenog pokrova, snježnih nanosa, prostranih šuma tundre i hladne kontinentalne bjelogorice te posebice s bitnim prepoznatljivim životinjama iz tog vremena, a to su, danas izumrli, veliki sisavci poput mamuta, vunastih nosoroga, sabljastih tigrova, špiljskih medvjeda, pra-jelena, pra-goveda, te drugih brojnih jako zanimljivih velikih sisavaca čije ostatke danas nalazimo uglavnom u vidu fosila ili okamina. Do pojave naglog globalnog zahlađenja na planeti Zemlji dolazi negdje potkraj pliocena prije otprilike 3 milijuna godina, dok izrazito zahlađenja i pojava prvih pravih glacijalnih ciklusa, u izmjeni s interglacijalima, na Zemlji se javljaju tijekom pleistocenskog razdoblja prije nešto više od 1 milijun godina. Tijekom vladavine najhladnijih perioda - glacijala ili oledbi, razina oceana i mora diljem svijeta bila je snižena, dok su površine ledenjaka bile povećane, uz što je još globalna temperatura bila dosta niža od normalnog prosjeka. Na prostoru Europe prema ustaljenoj ''ledenodobnoj'' kronologiji, u razdoblju pleistocena odvile su se 4 velike značajnije oledbe ili glacijali - Gunz, Mindel, Riss i Wurm. Vrijedno je napomenuti kako se kronološko-paleoklimatološka stratigrafija i unutar samih razdoblja oledbi ili glacijala dijeli na hladnije periode - tzv.stadijale, te na toplije periode - tzv.interstadijale. U kontekstu izmjena glacijala te interglacijala, počevši s glacijalom Gunz od prije 470 tisuća godina, pa do kraja pleistocena otprilike prije 12 tisuća godina, za naše područje donje Neretve te širi areal Kručevića, s obzirom na karakteristike prikupljene i snimljene industrije kamenog alata, kao najvažniji vremenski period u okviru pleistocena te oledbi jest mlađi dio u rasponu od početka glacijala Rissa pa do otprilike sredine perioda glacijala Wurm do prije oko 40 i 35 tisuća godina kad neandertalci na ovom području nestaju, usljed još uvijek misterioznih i nerazjašnjenih okolnosti. Gledajući pak same alatke iz Kručevića te njihovu analogiju i sličnost s recimo alatkama iz čuvene Krapine u Hrvatskoj, kao objektivnu starost većine alatki možemo uzeti interglacijal Uznach koji je bio između glacijala Riss i Wurm te je trajao otprilike od 128 tisuća pa do 67 tisuća godina prije sadašnjosti. Nakon njega, slijedi završni glacial Wurm koji je trajao od 67 do 18 tisuća godina prije sadašnjosti. U tom kontekstu, jako važno je naglasiti kako se klima unutar izmjena ovih dvaju posljednjih glacijala i interglacijala na ovom prostoru mijenjala, te je za očekivati da je upravo tijekom relativno dugog perioda interglacijala Uznach na ovom području klima bila znatno toplija i pogodnija negoli je to u prethodnom i predstojećem periodu glacijala. Tako je vjerojatno klima tada bila ovdje možda nešto malo hladnija od današnje ali po svemu sudeći na ovom prostoru i tada je vladala relativno topla umjerena klima s utjecajem mediteranskih uvjeta i temperatura. 

Na karakter klime, ali isto tako i na vrlo bitan faktor paleovegetacije, izrazito značajno ukazuju pronalasci fosilnih ili subfosilnih ostataka faune, kao i ostataka paleoflore. U pogledu faunističkih ostataka koji su vrlo znakoviti za paleoekološku rekonstrukciju područja Hercegovine u geološkim periodima mlađim od paleogena jesu relativno recentniji pronalasci fosilnih ostataka praslonova te druge popratne faune sisavaca donjopliocenske starosti, koje je pronalazač Vinko Ljubas razotkrio u paleokaverni kod sela Cebara južno od Tomislavgrada (https://www.researchgate.net/publication/259802077_New_Proboscidean_Site_from_the_High_Karst_Dinarides_in_Southern_Bosnia_and_Hercegovina ). Ovi čudesni pronalasci ostataka velikih izumrlih sisavaca, u prvom redu najbrojnijih ostataka praslonova iz familije gomfoterida, nedvojbeno dokazuju da su šire prostore današnje Hercegovine, već minimalno od pliocena nastanjivala krda velikih sisavaca kao što su praslonovi, pranosorozi, pragoveda, izumrli jeleni, dabrovi, mamuti, ali i poznate ledenodobne zvijeri poput špiljskog medvjeda, sabljozubog tigra, lava, leoparda, i sličnih životinja koje su poznate iz geoloških razdoblja u rasponu od miocena preko pliocena pa sve do kraja pleistocena i završetka ledenog doba na planeti Zemlji i ovim krajevima. I kad nadalje gledamo u ovom kontekstu, razdoblje pleistocena te razdoblje izmjene glacijala i interglacijala, tj.periode kad su ove dijelove Europe nastanjivali najraniji oblici ljudi - Homo erectus, H.heidelbergensis, H.neanderthalensis, uviđamo da nema nikakvih sumnji da su se u tom vremenu na većini pogodnijih zaravnjenijih ili proširenijih dijelova riječnih dolina te krških polja u Hercegovini kretala velika krda velikih sisavaca poput europskih nosoroga, mamuta, bizona, izumrlih jelena, pragoveda i sličnih oblika krupne divljači. Nasuprot ovih nizinskih dijelova riječnih dolina te većih polja, na nešto uzvišenijim brdsko-gorskim dijelovima te prostorima sa špiljama, živjeli su izumrli, svima poznati veliki špiljski medvjedi, ali i pojedini oblici nešto 'egzotičnijih' izumrlih sisavaca iz reda zvijeri, kao što su špiljski leopardi, špiljski lavovi, sabljozube mačke i slične životinje. Izvanredan i neporecivi dokaz postojanja ovih atraktivnih izumrlih mački iz ledenog doba na ovim dinaridskim prostorima, imamo u relativno recentnijem otkriću ogromne fosilizirane lubanje špiljskog lava i dijelova skeleta u jednoj jami pored Crikvenice u Hrvatskoj (https://www.yumpu.com/xx/document/read/37110906/katalog-lavlja-jama-muzej-grada-crikvenice ). Tu su još i brojni drugi pronalasci vrlo slične pećinske ili špiljske ledenodobne faune, među kojima svakako vrijedi spomenuti izuzetno značajno otkriće potpuno cjelovitog pećinskog leoparda u pećini Vjetrenici kod Ravnog u Popovom polju. Svi ovi pronalasci i vrijedna otkrića nedvojbeno nam pokazuju kako su na ovim prostorima današnjih Dinarida, na prostoru od Istre, preko Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore, tijekom prapovijesnih pleistocenskih razdoblja ledenih i međuledenih doba, stanovale brojne, za razliku od današnjih, uvelike različite, ali i prilično egzotične, životinje, u prvom redu predstavljene različitim oblicima sisavaca. Naravno, u okviru paleoekološke rekonstrukcije drevne Hercegovine u ovim razdobljima ledenog doba, uz primjerke faune ili zooloških nalaza, jako bitnu ulogu imaju ostaci paleoflore odnosno paleobotanički ostaci. Već u startu se može nedvojbeno zaključiti da je karakter faune izrazito ovisio o vladajućem i dominirajućem obliku paleovegetacije na nekom promatranom prostoru, u našem slučaju na prostoru Hercegovine. I kad nadalje gledamo kakva je to sve vegetacija bila kroz pleistocensko razdoblje izmjena hladnih glacijala te toplijih interglacijala, vidimo da je ona bila u prosjeku i na nekim mikroprostorima, poprilično drugačijeg karaktera od današnje vegetacije. Pa tako čisto logički možemo zaključiti kako se u razdobljima najvećih glacijacija i oledbi, tj. u vremenskim periodima kad je na ovim prostorima prosječna temperatura bila prilično niska, i kad je razina mora, a time i rijeka, bila isto tako poprilično niža negoli je danas, na prostorima uokolo Neretve nalazila jedna umjerena-kontinentalna vegetacija sastavljena većinom od miksa bjelogoričnih oblika bilja (bukva, breza, javor) s crnogoričnim šumama bora, tise i jele, te s druge strane, s vrlo malo ili gotovo neznatno udijela vazdazelenih termofilnih i mediteranskih oblika bilja. U tom paleovegetacijsko-paleoklimatološkom okviru možemo isto tako zaključiti kako su se na velikim površinama današnjeg prostora uokolo Hutovog blata, Deranskog i Svitavskog jezera, zatim čitavog zaravnjenog dijela uokolo Čapljine, Gabele, Metkovića, Kuta, Opuzena i sve do današnjih Ploča, prostirale prostrane travnate stepe s podjekojom uglavnom manjom močvarom u rubnim dijelovima tih zaravni na dodiru s brdskim obroncima. Na ovim prostorima današnje doline Neretve i Hutovog blata, u tom periodu prije više stotina tisuća godina, i sve do holocena, tijekom svih hladnijih perioda (glacijala), ove prostrane travnate stepe i travnjaci predstavljali su idealna staništa velikim krdima europskih bizona, pragoveda, prajelena, drevnih nosoroga, praslonova i mamuta, kao i drugih oblika izumrlih velikih sisavaca. Ako uz ovakav slikoviti okoliš donjeg Poneretvlja u razdobljima ledenih doba, nadodamo i veliku regresiju odnosno sniženu razinu Jadranskog mora, vrlo jasno ćemo dobiti sliku rijeke Neretve koja je u tom vremenu na prostoru od Mostara preko Žitomislića i dalje do Čapljine tekla s višestruko manjim protokom nego danas, te je bila čak i u formi svojevrsne brze rječice koja je ponekad znala i presušiti. U istom tom razdoblju drastično nižih temperatura nego danas, Neretvino ušće i njen najnizvodniji dio toka, nalazilo se posve jugozapadno od današnjeg ušća, i to negdje na prostoru jugozapadnijeg dijela današnjeg Pelješkog kanala, tj.na prostoru današnjeg mora između Pelješca s jedne te Hvara s druge gornje strane. Da je tome tako, već su ranije pokazala neka istraživanja i urađene istražne bušotinu ispod morskog dna ovog dijela Jadrana u čijim su izbušenim jezgrama pronađeni jasni dokazi i elementi drevnog aluvijalnog protoka, tj.kanala kojim je tijekom pleistocena tekla rijeka, a to je u ovom slučaju - PraNeretva. Za nas je ovdje u slučaju ovih otkrića kod Kručevića, najbitniji prostor doline Neretve između Žitomislića i Čapljine, ustvari od Bune i Tepčića pa do Dretelja i Počitelja, pri čemu je vrlo znakovito kako na nekoliko mjesta uzduž ovog dolinskog riječnog dijela postoje poprečne ili lateralne izduljene uvale te veće ili manje drage koje se odvajaju od kanjonsko-dolinske depresije rijeke Neretve prema zapadnim ili pak prema istočnim stranama. Zbog čega su bitne i znakovite ove bočne udoline i depresije ? Pa upravo zbog toga što uslijed ove njihove geomorfologije i strukture reljefa, tijekom razdoblja ledenih doba, posebice tijekom perioda ašelejenske i musterijenske kulture, ove bočne neretvanske drage predstavljale su prave zamke za hvatanje i lov velikih sisavaca i ostalih vidova krupne divljači koje je lovio tadašnji drevni i prvi stanovnik Hercegovine - neandertalac te predneandertalac.  No, za život prvih oblika ljudskog roda (rod Homo) na ovim prostorima, naravno, puno su pogodniji bili topliji periodi, tj.periodi interglacijacija, ili među-ledenog doba. Sukladno već navedenoj prethodnoj logici visine temperature, možemo isto tako zaključiti kako su u ovim toplijim međuledenim dobima ili interglacijalima, na prostoru donjeg dijela toka Neretve, a posebice na prostoru južno od Mostara pa sve do morske obale, ipak rasle toploljubive mediteranske vazdazelene biljke i vegetacijska zajednica mediteransko-submediteranskog tipa s karakterističnim zimzelenim grmolikim oblicima bilja kao što su garig i makija. Te ono što je pri tome gledajući ova toplija klimatska razdoblja, potrebno jako naglasiti jest to da je ovaj prostor, upravo na ovim mikrolokacijama neposredno uz korita rijeke Neretve južno od Mostara pa do obale, jednostavno bio perfektan za nastanjivanje ranih oblika ljudi i to još od najranije ljudske povijesti tijekom pleistocena. U okviru toga, izrazito bitne činjenice, prije svega vrlo veliki dokazi, koji pokazuju idealnost ovog prostora Hercegovine uz dolinu Neretve južno od Mostara jesu na deseci špiljskih tj.speleo fomi predstavljeni raznolikim špiljama, potkapinama, abrijima, polupećinama i sličnim krškim oblicima reljefa, koje do sada nisu ni dirnute. Najindikativnija među njima jest nesumnjivo Crvena špilja koja se nalazi relativno blizu gotovo neposredno blizu nalazištima alatki uz aluvijalne terase s desne obale rijeke Neretve u Kručevićima. Također indikativno je to da i sa druge, lijeve tj.istočne strane Neretve postoje upečatljive speleoforme također nikad istražene i fotografirane izbliza, kao što su dvije ogromne potkapine istočno od Kručevića iznad Neretve koje se doimaju poput golemih kamenih očiju. Jedan dio njih i ovih špiljskih formi autor je obišao te se in-situ uvjerio kolika potencijalnost leži u njima tj.u neposrednom arealu ovih speleoformi, a što se ogleda u vidljivom debljem talogu kulturnog sloja tj.u postojanju stratigrafije te upečatljivim reljefnim oblikom pogodnim za boravljenje i sklanjanje ljudi u njima. Druga je stvar i jako otegotna okolnost to da je do skoro svih ovih objekata danas gotovo nemoguće pješke fizički pristupiti uslijed enormne zaraslosti u gustu vazdazelenu vegetaciju prepunu bodljikavih biljaka. Sve u svemu, kao veliku nadopunu ovoj neporecivoj klimatološko-reljefnoj pogodnosti za život ovog dijela primorskih Dinarida, potrebno je navesti isto tako nepobitnu činjenicu da su ovi mikrolokaliteti donjeg Poneretvlja i u najhladnijim periodima tijekom razdoblja glacijacije, u odnosu na većinu okolnog područja i u odnosu na veći dio europskog kopna zapadnije i sjevernije od ovog prostora, zasigurno predstavljali najpogodnija prirodna utočišta ili tzv.refugije, toplija utočišta bez leda, na kojima su se još prije više stotina tisuća godina naselili najraniji oblici ljudi kao što su Homo erectus, H.heidelbergensis te H.neanderthalensis. Da je tome tako bilo, neporecivo nam pokazuju brojni pronađeni primjerci kamenih alatki i oruđa načinjenih od strane ovih ranih predstavnika ljudskog roda u raznim dijelovima zapadne i srednje Europe. Druga indikacija koja nam ukazuje kako su upravo okoliši rijeka i riječnih dolina s bokovima brda s raznim špiljama i speleoformama, predstavljali izuzetno važna mjesta izrade paleolitskih ašelejenskih te musterijenskih alatki, jesu upravo ti brojni primjeri sličnih nalazišta po Europi te drugdje, prije svega na Bliskom istoku, gdje su otkriveni brojni ostaci takvih kamenih alata upravo uz rijeke ili njene neposredne blizine, koji su napravljeni dijelom upravo od aluvijalnog riječnog kamenja tj.oblutaka raznolikog geološkog podrijetla.  U pogledu točne odredbe starosnih horizonata svih ovih nalazišta ovog dijela Hercegovine, bez detaljnih izotopnih kronoloških analiza i istraživanja, a temeljem samo pronađenih artefakata, unatoč njihovoj velikoj brojnosti, teško je detaljnije precizirati u npr.500,1000 godina, u kojem su to točno vremenu stanovali najraniji ljudski stanovnici na ovom prostoru. Ipak unatoč tome, brojnost dopunjena upečatljivim i prepoznatljivim karakterom, svih pronađenih kručevićkih rukotvorina, daje nam jasne mogućnosti da taj period nastanjivanja i života prvih ljudi ovdje, okvirno smjestimo negdje u vrijeme ranijeg ili nižeg dijela srednjeg paleolitika tj.razdoblja musterijena, a što je općepoznato vrijeme neandertalske kulture u Europi i Euroaziji. Ovdje se dakle radi o znatnom vremenskom rasponu koji u svojoj donjoj granici seže zasigurno u doba prije više od 200 000 godina, te prema gore seže sve do perioda kasnog musterijena, koji se prema nekim autorima naziva i mikromusterijen, a što odgovara vremenu od prije 35 000 godina. Ipak, pojedini raniji uvidi i otkrića zanimljivih elemenata u bližoj okolici u okviru musterijenskih nalazišta, daju nam za pravo da pretpostavimo šta se moglo dogoditi u periodu konca musterijena i kad neandertalci misteriozno nestaju s čitavog ovog prostora otprilike u periodu između 40 i 38 tisuća godina prije sadašnjosti. Naime, unutar slojeva musterijenskog horizonta u čuvenoj Crvenoj stijeni, poznatom paleolitskom lokalitetu u svjetskim okvirima, na području sjeverozapada Crne Gore između Nikšića i Bileće, pronađen je znakoviti proslojak vulkanskog materijala što se objašnjava jednom jakom erupcijom vulkana koji je bio tada ne toliko daleko s južnih strana ovog dijela Dinarida. Nema nikakve sumnje pri tome, s obzirom na prostu logiku geografske blizine donjeg dijela Neretve zajedno s Kručevićima te nalazišta Crvena stijena, da je erupcija tog vulkana u periodu prije nekih 38 tisuća godina, jako utjecala i na populaciju neandertalaca koji su obitavali na području donje Neretve. Da li je ova nepobitna erupcija vulkana koncem musterijena, predstavljala krucijalni okidač odlaska i nestanka neandertalaca s ovog prostora, ili su pak to još neki drugi zasad još uvijek zagonetni faktori, predstavlja i dalje veliki upitnik kojeg će nadamo se neka novija istraživanja i spoznaje dokučiti. 

Jedna velika kamena sjekira abri-audi tipa s retuširanim poput noža izoštrenim lučnim rubom

Kručevićka neandertalska 'kamena industrija' - Broćanski neandertalci bili su izvanredni mesari i vrhunski lovci na krupnu divljač - prisutnost alatki sličnih tzv.Nubijsko-levaloaškoj tehnici

Daleko najvrijedniji segment ovog čudesnog otkrića bez ikakve sumnje predstavljaju mnogobrojni pronađeni te snimljeni kameni artefakti, odnosno kamene alatke koje je načinio drevni pračovjek još u vremenu prije otprilike 100 000 godina, a to je vrijeme kad je čitavu Europu naseljavao čuveni Neandertalac, ili neandertalski pračovjek - Homo neanderthalensis. Ovi pronađeni i prikupljeni komadi raznolikih, i uvelike jedinstvenih, kamenih alata, po svemu sudeći predstavljaju ujedno i najstarije artefakte ili rukotvorine koje su pronađene do sada na tlu Bosne i Hercegovine, a vrlo moguće i znatno šire. Pečat toj velikoj starosti nesumnjivo daju brojni komadi alata koji posjeduju izvjesne ašelejenske te klaktonijenske osobine izgleda obrađenih komada sitnozrnatih karbonata te aluvijalnih oblutaka s Neretve. Posebnu dodatnu vrijednost ovih 'kručevićkih' paleolitskih alatki predstavlja sama činjenica da se ovdje i na čitavom širem nalazištu kod Kručevića na aluvijalno-kvartarnim terasama uz rijeku Neretvu, krije prava tzv.musterijenska kamena industrija, a što s druge strane predstavlja spoj prisutnih srednje-paleolitskih kamenih alatki okarakteriziranih u prvom redu s prisutnošću svih zasebnih tipova kamenog alata dobivenih uslijed zasebnih proizvodnih procesa i načina obrade kamena. Pored ove upečatljive karakteristike, drugu bitnu i izuzetno vrijednu karakteristiku predstavlja ogromna brojnost kamenih alatki na relativno manjoj površini nalazišta, što dodatno potvrđuje činjenicu da se na ovom mjestu krije prava industrija ili mjesto proizvodnje kamenog alata srednje-paleolitske starosti. Pa je tako do sada prikupljeno oko 2,5 tisuće komada raznoraznih i specifičnih kamenih komada, među kojima najmanje nadpolovični brojčani udio komada, ima jasne i nedvojbene tragove procesuiranja ljudskom rukom, odnosno riječ je o specifičnim kamenih 'ožiljcima' ili tragovima nastalim uslijed specijalnog usmjerenog i inteligentno ciljanog udaranja u rubne dijelove kamenih komada sa isključivom svrhom dobivanja zaoštrenog ruba kojim se može rezati, pilati, ubadati, strugati, trgati itd. Drugim riječima rečeno radi se o kamenim rukotvorinama. Naravno, pronađeno je tu i tamo primjeraka tzv.geofakta, koji predstavljaju na prvi pogled prave artefatke, no u biti riječ je o prirodno oblikovanim komadima kamena procesima erozije i tektonike, koji neiskusnom promatraču, pogotovo onima koji nemaju nikakvo vlastito iskustvo s in-situ uvidima i pronalascima paleolitskih kamenih alatki, mogu djelovati kao rukotvorine, no to ustvari nisu. Osim toga, pojedine komade čine komadi kamena koji su pukli uslijed novijih radova tijekom obrađivanja, uzoravanja te poljoprivrednih aktivnosti na oranicama uz terase rijeke Neretve.  Najbolji metodološki princip kojim su vrlo jasno diferencirani takvi geofakti i recentnije raspucali komadi, od pravih rukotvorina, predstavlja dobro čišćenje pod vodom nakon čega se pomnim vizualnim pregledom očišćenih komada jasno mogu razaznati i razlikovati oni tragovi ili ožiljci na plohama kamenog komada, koji su očito nastali ciljanim udaranjem drugim kamenim komadom od strane ljudske ruke, za razliku od tragova nastalih prirodnim, strukturno-tektonskim ili erozijskim procesima, a ponekad čak i slučajnim antropogenim djelovanjem različitih motornih strojeva. U slučaju prikupljenih kručevićkih 'alatki' gotovo svaki iole zanimljiviji te morfologijom indikativniji kameni komad od strane autora je detaljno očišćen i ispran tekućom vodom, te potom i fotografiran u visokoj rezoluciji s naglaskom fotografiranja upravo onih dijelova kamenih komada na kojima se očito i jako lijepo naziru ožiljci nastali radom ljudskih ruku, te koji su uglavnom prisutni na specijalno načinjenim oštricama te pilastim zaoštrenim rubovima kamenih komada. Vrlo prepoznatljive i indikativne elemente predstavljaju na brojnim alatkama u slučaju velikog približavanja očima te prethodnom ispiranju i čišćenju tih komada vodom, vidljivi mali jezičasti ili konkavni tragovi tj.ožiljci prisutni na jako suženim rubovima komada, koji predstavljaju retuševe ruba u funkciji oštrice te rezača ili grebala. Brojne takve oštrice i zaoštreni rubovi s retuševima, i dan danas efikasno mogu rezati, ubadati ili strugati recimo kožu, drvo, meso i slične materijale. Jedan dio alatki znakovitog i upečatljivog oblika s obzirom na tragove retuševa i ocrt alatki, imao je funkciju svojevrsnih paleolitskih ‘švicarskih noževa’ figurativno rečeno. U drugim dijelovima regije gdje su pronađeni tragovi donjeg i srednjeg paleolitika, kao npr.u Rusiji, još ranije su prezentirana u medijima pojedina otkrića sličnih takvih upečatljivih prapovijesnih neandertalskih švicarskih noževa (https://siberiantimes.com/science/casestudy/news/60000-year-old-neanderthal-swiss-army-knife-found-in-siberian-cave/ ). Autor je osim ovih znakovitih alatki, na širem prostoru Kručevića uz rijeku Neretvu te u bočnim stranama podnožja litica s brojnim špiljskim formama, pronašao vrlo raznolike krupne alatke koje se generalno mogu ubrojiti u period završnog ašelejena te musterijena. Među njima su znakoviti oni oblici koji imaju veliki format poput pravih sjekira (hand axe) čak pojedini sa specijalno obrađenim ili dorađenim drškama, tj.donjim dijelovima alata koji su jako pogodni za držanje u šaci. Zbog toga se ovakvi alati u nekim literaturama nazivaju i šačnici. Ipak, najveći broj od sveukupno prikupljenih više tisuća alatki pripada tipičnom musterijenskom razdoblju s vrlo raznolikim spektrom kako geološko-ishodišnih odlika sirovinskog materijala, tako i načinom obrade i tipa kamene alatke. U nastavku teksta slijedi dio iz izvornog znanstvenog rada u kojem se detaljno opisuju ove osobine i odlike alata s prostora Kručevića:

‘’ U generalnom tipološkom smislu, treba istaknuti kako je uz rijeku Neretvu oko Kručevića, na prostranim aluvijalnim terasama te podnožjima kamenih litica (s brojnim speleoformama), prisutna čitava musterijenska industrija kamenog alata. U tom kontekstu, vrijedna je činjenica da su ovdje pronađeni doslovno svi tipovi alatki iz svih proizvodnih faza i procesa obrade kamena, kao i ogroman raznoliki spektar oblika alatki prema svojim namjenama. Daleko najveći brojčani udio predstavljaju alatke koje su dobivene dobro poznatom, i za musterijen tipičnom, tzv.levaloaškom tehnikom obrade kamena. Ova prepoznatljiva tehnika (nazvana prema franc.riječi Levallois), koja je dobro opisana u knjizi ‘Život neandertalca’ od Ivora Karavanića (Karavanić, 2004), sastoji se prvenstveno od procesa višestrukog odbijanja ili okresivanja obruba većih komada kamena (oblutka, jezgre) s namjenom dobivanja odbojaka točno određenog oblika i namjene. Levaloaškom tehnikom proizvodnje kamenog alata drevni čovjek počeo se koristiti (u Africi) još prije više od 400 tisuća godina tijekom donjeg paleolitika, dok je u Europi i Euroaziji ta tehnika dospijela nešto kasnije. No, postoje neki noviji uvidi i otkrića prastarih kamenih alatki i na prostoru Europe, posebice njezinog zapadnog dijela (Britanija, Nordijske zemlje, Pirinejski poluotok) koja nam pokazuju da se i u Europi ova tehnika obrade kamena koristila još od najdavnijih vremena pojave hominida na ovim prostorima. Tehnika koja u kronološkom smislu prethodi levaloaškoj tehnici, naziva se ašelejenska tehnika, a samo razdoblje s karakterističnim alatkama ove tehnike naziva se ašelejen. Ako spojimo razdoblja ašelejena i levaloa dobiti ćemo najduže razdoblje ljudske kulture u povijesti, u kojem je bio identičan način života s jednolikim arheološkim ostacima, a to su ponajprije ostaci kamenih alatki koji su sa sličnim stilom izrađivani čak još od prije 1,2 milijuna godina u Africi šireći se prema sjeveru i euroazijskim prostorima. Gledajući europsko kopno i pojedine poznate nalaze najstarijih ašelejenskih alatki (primjer čuvene ‘ručne sjekire’ iz Happisburgh-a - Happisburgh handaxe) starih i do 700 tisuća godina, logički zaključujemo da je i na ovim našim dinaridskim područjima kultura i ostavština ovakvih kamenih alatki u kontinuitetu odlagana minimalno kroz više stotina tisuća godina, što samim time jasno sugerira prosto-logičnu činjenicu da ogromno obilje stilom i formom sličnih alatki na jednom relativno manjem arealu (kao što je prostor uz rijeku Neretvu južno od Mostara) ne bi trebalo nikoga čuditi. U tom kontekstu potrebno je istaknuti kako se u Kručevićima do sada otkrio nemali broj alatki koje svojim (većim) dimenzijama, načinom obrade i formama, upućuju na činjenicu da je barem jedan prvotni bazični horizont s kamenim alatkama ovdje pripadao i razdoblju ašelejena tj.ašelejenskoj kulturi. U tom kontekstu, vrijedi spomenuti pronađene relativno brojne veće alatke s oblikom i stilom obrade prilično podudarnim ašelejenskim klinovima, sjekirama, šačnicima, te bifacijalima. Drugi, također vrlo vrijedan, udio pronađenih alatki velikih dimenzija, odnosi se na obrađene aluvijalne oblutke, koji po svojoj tipologiji upućuju na svojevrsno tzv.pebble tools ili šljunčano oruđe, što je se također već u donjem paleolitiku uvelike izrađivalo u pojedinim područjima Europe, Mediterana i Afro-Azije. Ipak, u generalnom smislu daleko najveći udio pripada tipičnim levaloaškim proizvodima, od čega su podjednako zastupljeni oblici alatki većih i manjih dimenzija. Oblici karakteristični za gornji paleolitik, prije svega izdužene obrađene forme, zasad nisu pronađene na ovom nalazištu, što indicira na činjenicu da je ovdje riječ o musterijenu njegovoj starijoj i mlađoj fazi, no ne i kasnije. Najveći pokazatelj i element ovog otkrića jest neočekivano veliki broj pronađenih, prikupljenih i snimljenih komada alatki (sl.5) koji premašuje dvije tisuće komada, od čega nadpolovični udio jasno sadrži vidljive tragove obrade, izoštravanja tj.retuširanja rubova te rad inteligentne (ljudske) ruke na sebi. Drugi također znatan udio alatki koji na prvi pogled izgleda prirodnog neobrađenog podrijetla, nakon pranja vodom, uklanjanja prljavštine i zemlje, te približavanjem očima, u dijelovima rubova pokazuje vidljive tragove retuširanja mekim čekićem, često u maloj, ali dovoljnoj mjeri da je retuširanjem dobiven poput noža oštar rub.  

Autor je daljnjom komparacijom i pregledom svog prikupljenog materijala došao do uvida da se ovdje radi o djelomično sekundarnom te znatnim dijelom i in-situ autohtonom nalazištu samog mjesta proizvodnje alata, na što sugeriraju brojne pronađene nakupine levaloaških odbojaka i jezgri, evidentno dobivenih od istog komada stijene (jezgre), koje su pronađene vidljivo zasebno pozicionirane unutar prethodno uzoranih dubokih rovova na oranicama. Dio prikupljenog alata vjerojatno je u davnoj prošlosti fluvijalnim radom nanesen sekundarno iz nedaleke udaljenosti od smjera sjevera prema jugu, no potrebno je kazati kako se glavnina nalazišta najvećeg broja alatki izvorno nalazila u 20 do 50 cm dubinskom sloju (naknadno uzoranom i time otkrivenom) udaljenom u prosjeku preko 40 i 50 metara bočno od ruba korita današnjeg toka Neretve, što ide u prilog postojanju pleistocenskog sloja s paleolitskim ostacima na širem prostoru velike aluvijalne terase s ove strane rijeke. Isto tako moguće je da se ovdje ne radi o kronološki različitim horizontima alatki unatoč njihovoj evidentnoj velikoj tipološkoj raznolikosti, već je po svemu sudeći riječ o kompletnoj industriji tijekom musterijena, s prisustvom različitih oblika alatki u istim horizontima, načinjenih tako raznoliko prema svojim različitim namjenama korištenja. Kompletna industrija u tom pogledu bi se mogla okarakterizirati kao cjeloviti pribor jedne mesarske industrije i jedne velike mesnice, figurativno rečeno, ali s doslovnim značenjem, jer je sa svim pronađenim tipovima alatki ovdje, moguće i dan danas uraditi kompletan mesarski proces, počevši od ubijanja velike divljači (veliki ledenodobni sisavci), zatim rezanja i odvajanja kože od mesa, potom kidanja određenih dijelova mesa, pa sve do najpreciznijih mesarskih poteza rezanja mesnih proizvoda. Ono što je upečatljivo jest to da se i dan danas s brojnim pronađenim alatkama unatoč njihovoj ogromnoj starosti, čovjek može obrezati dirajući čak laganijim potezima rubne zaoštrene dijelove tih alatki. Dio strugala, rezača, šiljaka i svrdla isto tako mogao je biti od strane neandertalskog čovjeka korišten pri obradi drveta ili kostiju velikih životinja. 

U pogledu dimenzija, ističu se pronađeni relativno brojni komadi velikih (preko 13 cm dugih) oblutaka i vapnenačkih madstonskih formi, koji imaju izduženi bademoliki ovalni oblik s nekoliko okresanih odbitaka pri vršnom dijelu komada. No, osim tragova odbijanja na vršnim dijelovima ovog velikog i upečatljivog alata, autor je skužio da su posebno obrađena često i dna ovih komada s ravnolinijiskim odbijenim obrubima, kao svojevrsne platforme, hvatišta ili držači na kojima su drevni ljudi držali taj alat. Ovo postaje posebice evidentno ukoliko takve alatke uzmete direktno u ruke pri čemu čak i začuđujuće, dolazi poput privlačenja magnetom, do savršenog spoja prstiju ruke i tih obrađenih donjih segmenata alatki. U smislu funkcije i namjene ovog velikog alata, ona se može posmatrati kroz prizmu nekoliko osnovnih namjenskih funkcija, pri čemu je velik udio alata služio kao noževi ubadači, kao strugala, kao rezači, kao šiljci i još par drugih funkcija. Određen dio alata pokazuje značajke svojevrsnih prapovijesnih paleolitskih ‘švicarskih noževa’ s prisutnošću različitih funkcionalnosti na jednom te istom komadu. Ipak, najveći udio prikupljenog i snimljenog alata, pripada levaloaškim strugalima te levaloaškim šiljcima srednjih i manjih dimenzija. No, među njima svakako valja izdvojiti i pojedine veće komade alatki izrađenih tipičnom levaloaškom tehnikom, u dvostranim (bifacijalnim) oblicima, što ih čini pravim bifacijalnim sjekirama te noževima. U moru tisuća pronađenih levaloaških odbitaka ili odbojaka manjih dimenzija posebno su upečatljivi ultra tanki naoštreni komadi levaloaških strugala i šiljaka kojima je i dan danas moguće efikasno zarezivati kožu. Potrebno je nadalje reći kako jedan dio prikupljenih i snimljenih kamenih komada, ne predstavlja ljudskom rukom obrađivane alatke već je riječ ili o tzv.geofaktima, ili pak se radi o recentnije prelomljenim komadima od strane motornih strojeva (kopačica) te ljudi. U pogledu geofakta, tu se radi prvenstveno o onim komadima koji su doživjeli prirodni lom uzrokovan prirodnim pojavama kao što je mraz, led, pritisak i slično. Ipak postoje znatne i ranije dobro opisane vizualne razlike ožiljaka preloma koji su uzrokovani prirodnim putem od ožiljaka ili tragova nastalih odbijanjem drugim komadom kamena tj.uzrokovanim radom ljudske ili inteligentne ruke. Naime, u slučaju prirodnog pucanja, plohe ili ožiljci preloma na izvornom kamenu, jezgri imaju slabo vidljive kružne ili linijske nabore koji idu iz sredine plohe kamenog komada prema njegovom rubu, dok recimo brojni rubni konkavni, školjkasti ožiljci (retuševi) nastali udarima drugim alatom od strane drevnog čovjeka su većinom zaglađeni, imaju preklapanja, kao i vidljive tanke do blago povijene linije koje idu od rubnog dijela jezičasto prema unutra, a što je ujedno i znak da je udarna sila tj.pokret udara došao izvana i tako namjernim udarom odlomio komadić kamena od vani prema unutra. To se posebice uočava na fino izoštrenim retuširanim rubovima većih i manjih strugala, te pojedinim noževima i šiljcima zaoštrenim na samom vrhu kamenog komada, gdje se velikim približavanjem očima tj.pogledu posve izbliza na tim dijelovima jasno zamijećuje serija tih namjerno urađenih zaglađenih retuš lomova ili odbijanja krajnjeg rubnog dijela komada (sl.6). Drugu pak varijantu, recentnije napravljenih lomova predstavljaju komadi koji su prelomljeni u novije doba radom motornih strojeva ili antropogeno tijekom obrađivanja, tj.uzoravanja zemljišta. Ovakve novije prelome također će dobro oko pogledom iz velike blizine jednostavno zapaziti jer nemaju položaj loma u funkciji oštrice ruba već su komadi prelomljeni nepravilno na raznim mjestima bez ikakve tendencije izoštravanja ruba, često poprečno ili popola, s plohom loma koja vidljivo ima recentniji kolorit za razliku od onih drevnih obrađenih komada kojima su se udarne plohe vidljivo zagladile i istrošile usljed velikog broja godina. Drugi bitni elementi za raspoznavanje ožiljaka nastalih udarnim alatom od strane ljudske ruke jesu tipični nabori udara (bulb of percussion) koji se često u obliku valovito-spojenih lučnih linija pružaju uokolo konkavnih udubljenja nastalih odbijanjem. Česte su i kombinacije prirodno ili novije prelomljenih komada stijena s djelomičnim prapovijesnim tragovima obrade ili retuširanja u rubnim dijelovima nastalim ranije.  ‘’

Vrijednu dodatnu spoznaju koja nije iznešena u znanstvenom radu budući da je uočena nakon pisanja rada, jest svojevrstan specifikum pronađenih alata koji se ogleda u tome da pojedini komadi alatki posjeduju oblik obrade jako sličan, a ponekad i totalno podudaran tehnici levaloaške izrade poznatoj s područja sjeveroistoka Afrike te Levanta, poznatijoj pod imenom - Nubijska levaloaška tehnika obrade kamenog alata. Ova tehnika se ogleda u jednoj specifičnosti te neuobičajenom načinu obrade jezgri pri čemu je udaradnje i odbijanje dijelova i rubova jezgre bilo u divergentnim smjerovima kako bi se dobio specifičan izdužen i naoštren oblik alata 

(https://www.researchgate.net/publication/289211334_Out_of_Arabia_and_the_Middle-Upper_Palaeo-_lithic_transition_in_the_southern_Levant  

Također bitno je spomenuti kako su unatoč uvriježenoj stavki te razmišljanju da je jedini autor ovakvih alatki načinjenih Nubijskom levaloaškom tehnikom bio moderni čovjek Homo sapiens, u posljednje vrijeme na području Levanta pronađeni brojni elementi te indikacije koje upućuje da su ovu metodu izrade alata od kamenja podjednako koristili i neandertalci.

https://www.nature.com/articles/s41598-021-82257-6

Isto tako vrijedi spomenuti znakoviti broj pronađenih alatki koji imaju formu diskoidalnih jezgri s jasnim rubnim obradama kružne ili približno kružnolike alatke. 

U pogledu razlučujućih antropogenih ožiljaka prisutnih na paleolitskim kamenim alatkama, oni se mogu nadalje međusobno razlikovati te raspodijeliti u neke osnovne tipove što u prvom redu ovisi o kronološkoj pripadnosti samog alata, kao i o tipologiji kamenog alata. Ono što u okviru toga predstavlja jednu prepoznatljivost i bitnu odrednicu jest to da su po općenitom pravilu -- one kamene  alatke koje su najstarije, u prosjeku su dimenzijama i najveće, te da isto tako alatke iz najstarijih razdoblja, donjeg i srednjeg paleolitika, posjeduju svojevrsne najarhaičnije oblike i ocrte obrađenih komada s puno manje simetrije nego mlađi kameni alati kao npr.oni iz mlađeg paleolitika, mezolitika i neolitika, pri čemu najstarije alatke sadrže manji broj većinom većih udarnih ožiljaka neujednačenih oblika za razliku od mlađih kamenih alatki koje su puno simetričnije te sadrže veći broj finih udarnih malih ožiljaka ili tzv.retuširanih ploha. Koja je osnovna specifičnost i vizualno-morfološka prepoznatljivost ožiljaka i tragova na nekom komadu kamena koji ukazuju da su ti tragovi nastali radom ljudskih ruku ? U prvom redu, jedna od osnovnih karakteristika takvih ožiljka jest da imaju neubičajeni neprirodni zaglađeni često vidljivo konkavni oblik koji se u pravilu preklapa ili dodiruje s još najmanje jednim takvim jezičasto-konkavnim do zaglađenim ožiljkom vidljivom nastalim uslijed ciljanog točkastog udara ili odbijanja komada inteligentnom rukom. Dodatna bitna karakteristika je prisustvo izbočeno linijskih nabora tzv.udarnih nabora (bulb of percussion) na udarnim ožiljcima gdje se često ti udarni nabori pružaju paralelno i povijeno oko ili po plohi ožiljka.  A ukoliko ovim ožiljcima na kamenim plohama pridodamo postojanje očitog vještačkog ili ručno rađenog zaoštravanja rubnih dijelova kamenih komada tj.oštrica, na kojima se jasno vide finija 'retuširanja' ili male jezičasto konkavne udarne forme tragova i ožiljaka, onda je jasno da se radi o tipičnoj prapovijesnoj kamenoj alatci. No, ipak potrebno je naglasiti da karakter samih udarnih ožiljaka nastalih radom ljudskih ruku, gotovo isključivo ovisi o tipu sirovine, odnosno drugim riječima - izgled i forma ožiljaka direktno ovisi o geologiji stijenskog materijala od kojeg su rađene kamene alatke. O ovim osobinama i tipovima raznolikih kamenih alatki i tragova dati su opsežni opisi u poglavljima znanstvenog rad što je prikazano dijelom prije te dijelom iza ovog dijela teksta.

Slijedeća također izuzetna vrijednost pronađenih kručevićkih alatki jest da su među njima prisutni gotovo svi pojedinačni i raznoliki tipovi ili faze proizvodnog lanca tj., unutar sadržaja kamenih rukotvorina moguće je sve kamene alate vrlo jasno razvrstati prema njihovom određenom mjestu unutar lanca operacija proizvodnje kamenog oruđa. Ova vrijedna osobitost odlično je pogodovala da se načini jedna detaljnija litička analiza koja je podrazumijevala nekoliko glavnih koraka u metodologiji analize, od kojih je prvi i početni korak (nakon in-situ prikupljanja materijala) bio detaljno selektiranje i razvrstavanje svih primjeraka kamenih komada u pojedinačne skupine sa sličnim ili podjednakim oblicima te time i pripadnošću pojedinoj fazi izrade kamenog alata. Nakon ovog koraka u kojem je gotovo tisuću sakupljenih komada na velikoj površini s čistom bijelom podlogom razvrstano i posloženo u određene grupacije prema srodnosti izgleda i tipova alatki, pristupilo se detaljnom čišćenju i ispiranju vodom svih onih reprezentativnijih kamenih komada. Nakon što su svi ti interesantniji kameni alati dobro očišćeni pristupljeno je detaljnom fotografiranju kako cjelovitih komada tako i brojnih segmenata tih komada alatki na kojima se jasno uočavaju udarni ožiljci nastali uslijed neke faze iz lanca operacija obrade kamena. Rezultat svih ovih koraka ogleda se, u jasnoj odredbi i definiciji svih prisutnih tipova alatki i njihovog mjesta u lancu operacija proizvodnog procesa, te u načinjenih više od 4 tisuće detaljnih visokorezolucijskih fotografija na više stotina primjeraka očišćenih kamenih alatki te njihovih pojedinačnih dijelova. Vrlo vrijedan element stoga predstavlja i sama fotogalerija koja slijedi nakon teksta u ovom radu, te koja ustvari rezultira time da se u ovom radu prezentira jedan od najdetaljnijih fotografskih prikaza paleolitskog alata u svijetu koji se može pronaći na internetskim mrežama.

Pogled na geološke karte areala Kručevića te sjevernog dijela Hercegovine iznad Mostara, s naznačenim pozicijama vulkanogenih, magmatskih te metamorfnih stijena koje su dospijele u rijeku Neretvu još od duboke prapovijesti (zeleno-stijene kredne starosti, plavo - jura, ljubičasto-ružičasto-trijas, žuto-miocen, svjetložuto - paleogen, smeđe i tamnosmeđe - paleozoik južno od Vranice)

Kamene alatke iz Kručevića su jedinstvene - utjecaj geologije neretvanskog aluvija, karbonatnih bokova doline, ali i prostora Jablanice, Rame i Konjica

(iz znanstvenog rada)

‘’ Ono što predstavlja jedan poseban specifikum te određenu jedinstvenost u okviru sličnih donjo-srednje paleolitskih nalazišta regije, uključujući čitavu Europe te Afro-Azijska područja, jest upravo geološka osobitost sirovinskog materijala, odnosno samog aluvija, od kojeg su arhajski ljudi na ovom području izrađivali svoje kamene alatke. Prije svega, treba istaknuti kako ogroman udio kamenih alatki pronađen u bočnim dolinskim dijelovima rijeke, na površinama prostranih aluvijalnih terasa, potječe od karbonatnih vapnenačko-dolomitnih te pjeskovito-rožnjačkih stijena prisutnih u bokovima riječne udoline u temeljnom masivu. Drugi, također znatan udio kamenih alatki, izveden je na raznolikim varijetetima aluvijalnih oblutaka koje je Neretva nanjela na ovom prostoru još od pradavnih vremena puno prije pojave najranijih oblika hominida na ovom prostoru, i to još od vremena oligocena, što je otprilike prije 30-ak milijuna godina u prošlosti. Naime, postoje brojni nedvojbeni i još ranije pronađeni dokazi koji upućuju na činjenicu da je ovim područjem čak od vremena kasnog eocena prije otprilike cca 40-ak milijuna godina, tekla svojevrsna preteča današnje Neretve, odnosno pra-Neretva, koja je tom prilikom istaložila ponegdje i znatnije količine tipičnog fluvijalnog polimiktnog konglomerata. Da je tome tako, svjedoče nam iznimno vrijedna paleontološka nalazišta kod sela Tepčići i Dobro Selo, tek nešto malo sjevernije od Kručevića, gdje su od strane autora još prije više godina za potrebe pisanja magistarskog i doktorskog rada (Glamuzina, 2012, 2018), otkriveni brojni fosili tropske mangrove palme Nipa (Nypa,Nypadites) koja je upravo karakterističan, i facijesno provodni, fosil za okoliše riječnih ušća, unutrašnjih dijelova estuarija te deltnih pojasa u dijelovima terena prema kopnenoj unutrašnjosti. Uz ove vrijedne, za tropske rijeke i ušća, karakteristične fosile, autor je u identičnim naslagama srednje i gornje-eocenske starosti, otkrio i brojne druge prateće fosile, prije svega specifičnih školjkaša, koji su naseljavali ovaj plitki riječni dio u okviru velikog ušća te delte rijeke. Također, vrlo bitan element jesu već spomenuti konglomerati, koji čine bočne ekvivalente naslagama s fosilima plodova palme Nipa i drugim organizmima, što sveukupno odražava činjenicu da je otprilike podudarno današnjem smjeru i toku rijeke Neretve, još od gornjeg eocena, u kontinuitetu, bez prekida, tekla svojevrsna rijeka pra-Neretva. Razmotrimo li nadalje činjenicu iz kojeg smjera i iz kojeg područja, još od tih pradavnih geoloških vremena, uključujući i mnogo kasnije pleistocensko razdoblje tj.doba paleolitika (kad su ovdje bili neandertalci), vidjet ćemo da ova rijeka dolazi s područja sjevernije od današnjeg Mostara, i to sa šireg areala koji se prostire od Konjica na istoku, preko Jablanice u sredini, pa do Rame i Drežnice na zapadu. A da bi shvatili nadalje, geološki, tj.litološki i petrološki, karakter aluvija Neretve koji se taložio, i još se uvijek taloži, na čitavom širem arealu nalazišta kod Kručevića, te na cijelom dužinskom pojasu toka od Mostara pa do Opuzena, valja nam prije svega dobro razmotriti geološku građu ishodišnog prostora iz kojeg je (pra)Neretva dolazila, te još uvijek dolazi. Ako promotrimo iz neposredne blizine neretvanski aluvij južno od Mostara, te u okolici nalazišta kod Kručevića, vidjet ćemo da se ovdje ne radi o niti približno sličnom aluvijalnom materijalu kakav je recimo u svih ostalih rijeka Jadranskog sliva koje teku dominantno kroz karbonatne sedimentne stijene, kao što su Trebižat, Bregava, Krka, Cetina, Raša, Mirna, Zrmanja itd, već da je ovdje riječ o svojevrsnom egzotičnom spektru raznobojnih koloritom jako upadljivih oblutaka, među kojima je znatan udio netaložnih magmatskih, vulkanskih te metamorfnih stijena. Ova svojevrsna, pa i jedinstvena, geološka egzotika aluvija Neretve, čak je poslužila pojedinim modernim slikarima i umjetnicima (npr.Marin Topić) kao upečatljiva vizualna podloga tj.tematika za oslikavanje umjetničkih dijela. Također, u sličnom ovom kontekstu, vrijedi spomenuti i to da se na masi mjesta u današnjem Mostaru, posebice u poznatom turističkom dijelu Starog Grada, mogu naći brojni popločani pločnici te pješačke staze sačinjene upravo od šarenog aluvija te raznobojnih oblutaka s rijeke Neretve. Naravno, jedan od najpresudnijih čimbenika ove privlačnosti te iskoristivosti, neretvanskog aluvija, kako u umjetnosti tako pogotovo u lokalnoj urbanoj arhitekturi Mostara, jest prisustvo brojnih šareno obojanih magmatskih te metamorfnih vrsta stijena. Rad rijeke Neretve je, kroz ne samo stotine tisuća, već kroz milijune, godina, stvorio od erodiranih izvornih grubih komada magmatskih, metamorfnih te taložnih, vrsta stijena, prikupljenih od čitavog šireg slivnog područja sjeverno od Mostara, danas prekrasne zaobljene komade tamnozelenih, crvenih, smeđih, crnih, žutih, narandžastih, te drugih raznobojnih šljunčanih oblutaka, koje možemo pronaći na brojnim dijelovima meandara rijeke Neretve gdje su formirani veće ili manji riječni šljunčani nanosi te sprudovi. U sedimentološko-facijesnom smislu valja nam razmotriti gdje se to talože, i gdje su prisutne takve šljunčane sprudne forme u okviru toka rijeke Neretve? Ako pogledamo čitav tok Neretve južno od Mostara i Bune, vidimo da je u toku sve do položaja današnje Čapljine prisutan veliki broj oštrih meandara ili zavoja rijeke, te se rijeka doima poput neke goleme zmije gledajući je ogozgo. Upravo se šljunčani talozi i sprudovi najviše formiraju na zaravnjenijim obalnim dijelovima lučnih meandara, te manjim dijelom na rubu kraćih laktasto lučnih povijanja rijeke na mjestima uspora rijeke, što se jasno vidi na svim satelitskim snimkama promatrajući tok rijeke Neretve na potezu od Kručevića prema jugu. U tom kontekstu, većina prikupljenog aluvijalnog materijala sa dalekog sjevera, mahom sastavljenog od magmata i metamorfita, kroz čitavu geološku povijest rijeke (pra)Neretve od oligocena do danas, taložila se upravo najviše na istim ovim pozicijama meandara i doline rijeke, uzduž poteza Biletić polje - Kručevići - Šurmanci, sve do Čapljine. To je ponajviše zbog toga što je ovakav sedimentni proces rijeke Neretve predisponiran tektonikom koja stvorila još prije više milijuna godina reljefni oblik kanjona Neretve koji je identičan bio i u paleolitiku tj.pleistocenu i danas. Stoga su bočne devijacije mjenjanja pozicija toka rijeke, kroz čitav paleolitik sve do recentnog vremena, bile u granicama ne većim od par do nekoliko desetaka metara, a na najužim kanjonskim dijelovima devijacije položaja korita rijeke gotovo da nije niti bilo, već je protok samo bio uvjetovan razinom vode koja je protjecala, odnosno izmjenama sušnih i kišnih razdoblja u okviru klimatskih promjena. Sveukupno gledajući, ovakav vrlo osobit slučaj mehanizma taloženja rijeke Neretve, bio je od ogromnog značaja upravo i za arhaične oblike ljudi (neandertalce) koji su ovdje pristigli i boravili u potkapinama te pećinama uzduž stijenskih bokova Neretve, jer su baš na tim dijelovima s prostranim obalama ispunjenim nataloženim geološki raznovrsnim oblutcima, imali idealnu sirovinsku bazu od čega su izgrađivali svoje raznolike kamene alatke. Osim ovih geološko-sedimentoloških odlika neretvanskog aluvija, što je kako vidimo bilo od ogromnog značaja za izvorište sirovinskog materijala lokalnim neandertalcima, isto tako, čak u podjednako velikoj mjeri, bitne su i geološko-litološke odlike karbonatnih mezozojsko-paleogenskih stijena u neposrednim bokovima rijeke uokolo nalazišta. Naime, autor je kroz detaljnu komparaciju brojnih prikupljenih alatki sa nalazišta na aluvijalnoj terasi, s tipovima i litologijom stijena u bočnim liticama s desne obale Neretve, došao do uvida, da je vrlo veliki broj kamenih alatki predstavljen obrađenim komadima stijena koje su upravo uzete s tih neposrednih bočnih strana i kamenih litica osnovne stijene. U tom kontekstu razvidno je da znatan dio alatki predstavljaju raznoliki tipovi jako sitnozrnatih varijeteta mezozojsko-paleogenih vapnenaca, tzv.mudston-i, s podređenim udijelom alatki napravljenih od dolomitno-rožnjačkih proslojaka iz tih mezozojskih te paleogenih serija. Vrlo indikativna činjenica jest direktan autorov uvid da se neposredno uz položaj upečatljivih potkapina te impozantne Crvene spile, kao i uzduž velikog dijela kontaktne zone desnog boka doline, mogu pronaći izdanci s proslojcima ovog izrazito fino zrnatog vapnenca, tzv.muljnjaka te dijelom i rožnjaka. U pogledu rožnjačkih formacija, bitno je spomenuti kako proslojci rožnjaka postoje znači u neposrednoj blizini aluvijalnih terasa rijeke Neretve, i to u bočnim stranama unutar izdanačke formacije gornjokrednih vapnenaca turonske starosti, te jednim dijelom i unutar zone donjoeocenskih paleogenskih karbonata. Oni se na terenu razaznaju kao svijetliji ponegdje i bjelkasti proslojci te leće stijenskog materijala s izrazito sitnozrnatom teksturom porculanskog izgleda te školjkastog loma. Česte su i varijacije te miksani horizonti u kojima su nešto krupnozrnatiji kristalastiji vapnenci s bočnim prijelazima u finozrnate proslojke školjkastog loma i porculanske teksture. Ovakve litološke odlike bokova neposredno u okolici nalazišta, idu u prilog tome da su ovdašnji praljudi imali ustvari jedno izvanredno pogodno mjesto i izvorište sirovinskog materijala za izradu alatki. No, s druge strane, izuzetno zanimljive spoznaje dobivaju se malo pobližim pogledom na geološko-litološki karakter drugih nekarbonatnih, tj.magmatskih te metamorfnih vrsta oblutaka iz neretvanskog aluvija od kojih su načinjene također brojne alatke. U tom kontekstu potrebno je promotriti temeljem postojećih geoloških karti s tumačima, gdje se točno nalaze pozicije sa izdancima takvih vrsta stijena, a koje pripadaju slivnom području odakle se drenira rijeka Neretva. Prva takva slivnom prostoru toka rijeke Neretve najbliža pojava nekarbonatnih i nesedimentnih stijena  nalazi se neposredno uz planinski put na Ruište nekoliko km sjeveroistočno od Mostara, iznad Bijelog polja. Ovdje se, prema geološkoj karti i tumaču lista Mostar (sl.4), u okviru dominatnih jurskih karbonatnih serija, nalazi jedan ograničeni stijenski izboj trijaskih magmatskih stijena granitne magme (graniti,sijeniti,granadioriti). Drugi, nešto udaljeniji, a opet prostorno blizak, lokalitet sa neobičnijim nekarbonatnim stijenama, nalazi se na prostoru doline Drežnice sjeverozapadno od Mostara, pri čemu je riječ o vulkanosedimentnoj formaciji utisnutoj u srednje trijaski sedimentni kompleks razvijen u jezgri velike Drežničke mezozojske antiklinale. Ove neobične stijene građene su od kombinacije tufova, vulkanskih breča, lapora, glinenaca, rožnjaka i sličnih stijena. Nema sumnje da se tokom rijeke Drežanke ogromne količine ovih vulkanosedimentnih vrsta stijena donašaju izravno u tok Neretve, koja ih daljnjim putem prema jugu zaobljava i na kraju taloži na sprudovima i riječnom priobalju južno od Mostara. 

Ako pogledamo nadalje još sjeverniji uzvodniji dio porječja Neretve, na arealu oko Jablanice, vidimo da se ovdje rapidno povećava površinsko-volumni udio magmatsko-vulkanskih te metamorfnih stijena. Tako se na velikom površinskom pojasu sjeverno te sjeverozapadno od Jablanice prostire golemi izboj magmatskih stijena gabro magme, te isto tako raznolikih varijeteta stijena vulkano-sedimentne formacije srednjeg trijasa. U okviru magmatskih gabroidnih stijena razvijenih po padinama uokolo toka rijeke Neretve i Rame, izuzev najdominantnijih oblika vrlo poznatog tipa stijene Jablaničkog gabra (ponegdje pogrešno nazvan Jablanički ‘granit’), pojavljuju se još i doleriti, dijabazi, gabroidi, te druge stijene karakteristične za gabro skupinu magmatskih stijena. Također, vrijedi spomenuti i učešće metamorfnih stijena kontaktnog metamorfizma, prisutnih ponajviše u dijelovima sjeverno od Jablaničkog jezera i doline rijeke Neretve, raznih varijeteta škriljavca, keratofira, kvarckeratofira, i drugih oblika magmatsko-metamorfnih stijena. Ove stijene razvijene su ponajviše u okviru permskih članova južno te jugozapadno od planine Vranice u pravcu Jablaničkog jezera. Nema nikakve sumnje da na čitavom ovom prostoru, sjeverno od Mostare te uokolo Jablanice, Rame i Konjica postoje brojni nedovoljno istraženi izdanci raznolikih magmatskih i metamornih stijena, pri čemu vjerojatno ima i raznih varijeteta riolita, granita, granadiorita, sijenita, diorita, trahita, migmatita, andezita, zatim gnajsa, škriljavaca, amfibolita, kvarcita te mramora. Gledajući generalnu geološku kartu čitavog ovog slivnog područja Neretve sjeverno od Mostara (sl.4), jasno vidimo da su bez ikakve sumnje ogromni areali s ovim magmatskim, metamorfnim, te vulkanskim, stijenama, predstavljali izvorište erodiranih stijena od kojih su radom tekućica koje se ulijevaju u Neretvu, u konačnici formirani taložni nanosi šljunka sačinjenog od brojnih šarenih oblutaka očito magmatskog i metamorfnog podrijetla, koje je moguće danas pronaći uz korito rijeke čak i u najdonjim dijelovima toka oko Metkovića i Opuzena. U čemu se ogleda bitnost ovih opisanih geoloških odlika neretvanskog aluvija i bočnih karbonatnih vapnenačkih izdanaka neposredno uz nalazište, s obzirom na karakter prikupljenog kamenog alata ? Ogleda se poglavito u tome što je jednu od ključnih uloga za odabir određenog tipa stijene za izradu alatki imala kombinacija teksture, strukture, načina loma, veličine zrna te tvrdoće, stijenskog materijala, a što ujedno predstavlja osnovne geološko-litološke odlike. Autor je kroz detaljnu komparaciju i uvid svog prikupljenog materijala spoznao da su drevni ljudi, tj.neandertalci, u daleko najvećoj mjeri (preko 90 posto svih alatki) iskorištavali poglavito one stijene koje imaju izrazito finozrnatu strukturu, zaglađenu teksturu, školjkasti lom, te srednju do veliku čvrstoću ili tvrdoću. U tom kontekstu postalo je razvidno da su pogodnu stijensku sirovinu za alatke podjednako sačinjavali kako neposredno prisutni karbonatno-vapnenački mezozojsko paleogenski izdanci iz osnovnog masiva, tako isto i raznoliki tipovi aluvijalnih oblutaka sitnozrnate teksture, školjkastog loma te ne pretjerano velike tvrdoće. Naime, brojni oblutci koje je moguće pronaći na prostranim aluvijalnim terasama, i koji su bili prisutni i u najstarija paleolitska vremena na ovom mjestu, predstavljeni su grubozrnatim varijetetima magmatskih gabroidnih, dioritnih te rjeđe granitnih stijena kristalaste teksture. Ono što je pri tome indikativno jest to da je broj obrađenih oblutaka od točno ovih vrsta stijena značajno manji u odnosu na druge geološke tipove sirovinskih stijena, a što je uzrokovano time da ovi tipovi aluvijalnih oblutaka kad ih se okresuje dobivaju vrlo teško školjkasti lom već najčešće nepravilno pucaju s oštrim linijama i smjerovima odbijenih dijelova (odbitaka). Također ove litološko-geološke odlike dovele su do toga da okresani ili odbijeni dijelovi krupnozrnatih kristalastih oblutaka gabro-granitno-dioritnog tipa, osim što ne posjeduju poželjan školjkasti lom, nisu nimalo zaglađeni već hrapavo-zrnasti, čime je vrlo teško pa i gotovo nemoguće bilo kakvom tehnikom okresivanja na ovim tipovima magmatskih intruzivnih stijena postići jako oštre rubove. Ova činjenica je već u početnom procesu obrade kamenih komada, predstavljala drevnom neandertalskom čovjeku jako otežanu okolnost te jednu nepogodnost da dobije željeni jako izoštreni ili nazubljeni alat pogodan za rezanje mesa i kože divljači. S druge pak strane, brojni prisutni varijeteti oblutaka koji su pak za razliku od gabro-granitno-dioritnih magmatskih intruzivnih stijena, građeni od drugih oblika magmata, karbonata, te metamorfita finozrnate teksture i školjkastog loma, u velikoj mjeri su bili korišteni za dobijanje raznolikih višenamjenskih tipova alatki kao što su strugala, noževi, sječiva, jezgre, klinovi i slični oblici. Daljnjom analizom ustanovljeno je kako su glavnu sirovinu ovakvih alatki od oblutaka, predstavljali tipovi magmatsko-metamorfnih stijena finozrnate te sitnokristalaste teksture kao što su meta-pješčenjaci, kvarciti, meta-dolomiti, ortokvarciti, rioliti, trahiti, slejti te isto tako i aluvijalni oblutci od finozrnatih vapnenačkih madstona, dolostona, kompaktnih pješčenjaka, te drugih karbonata koje je rijeka u svom toku erodirala i zaoblila.''

Vrlo indikativan uvid i jako znakovito otkriće autora predstavljaju pronalasci vidljivih i presječenih profila pleistocensko-deluvijalnih kvartarnih taložina uz zasjek ceste koja ide od Kručevića te doline rijeke Neretve prema bočnim liticama i zaselku Kručević-brdo. Upravo je znakovito to da se ovi profili pleistocensko-deluvijalnih sedimenata nalaze relativno neposredno bočno ili zapadno od nalazišta musterijenskih alatki na prostranoj aluvijalnoj terasi sa zapadne obale rijeke Neretve, na padini koja se direktno prostire ispod nekoliko upečatljivih speleoformi špilja i potkapina koje su danas jako zarasle te je gotovo nemoguće fizički pristupiti njima. Ono što je najzanimljivije kod ovog otkrića i uvida jest autorov pronalazak umetnutih izvornih aluvijalnih oblutaka od rijekom obrađenih magmatskih te karbonatnih stijena, koje su pak prostom logikom jedinom teoretskom mogućnošću mogle ovdje biti ubačene inteligentnom rukom odnosno od strane drevnog čovjeka, jer je nemoguće da rijeka u sloj pleistocena povišen od današnje razine rijeke više od dvadeset metara te udaljen više od nekoliko stotina metara, tj.smješten podno litica, ubaci i odloži svoje valutice jer je to praktički bilo nemoguće jer je rijeka pogotovo u tom period pleistocena bila još manja negoli danas i s protokom u otprilike sličnom ili identičnom položaju te liniji unutar dna doline. I ono što je najzanimljivije bilo prilikom vađenja tih očito nepripadajućih nelogičkih komada kamena unutar izvornog pleistocenskog sloja i profila, jest uvid da su ti obluci izvorno porijeklom s rijeke Neretve, vidljivo obrađeni ili otkrhnuti ljudskom rukom. U tom kontekstu, pronađen je jedan manji aluvijalni oblutak s Neretve koji je obrađen u formu sličnu šiljku ili svrdlu, dok je u neposrednoj blizini također u identičnom profilu pleistocensko-deluvijalnih taložina pronađen jedan posve upečatljiv i za taj sloj egzotičan komad, ustvari oblutak od magmatske vrste stijene gabro-diorita, koji je obrađen u izduženi jednakokračni trokut s formom šiljka. Uz to, vrijedi spomenuti da su u istim profilima, koji se znači nalaze posve bočno udaljeni od korita rijeke, a odmah ispod ili podno špiljskih formi, u ovom dijelu Kručevića, pronađeni jako indikativni i upečatljivi obrađeni ili u rubnom vršnom dijelu izoštreni s nekoliko vidljivih retuševa, kameni komadi od finozrnatih gotovo porculanskih komada vapnenačkog sediments koji je pokupljen najvjerojatnije iz neposredne blizine te obrađen od strane drevnog, neandertalskog, čovjeka. Među tim alatkama prepoznaju se oblici koji sugeriraju na strugala, šiljke, klinove, noževe, grebala i slične alatke. Sve u svemu, nema sumnje da čitav ovaj pojas boka doline rijeke Neretve, a neposredno ispod upečatljivih špiljskih formi te vapnenačkih litica s okomitim stijenama, sadrži znatne površine i volumene pleistocenskih sedimenata u kojima bi se mogli otkriti ne samo artefakti već i mogući fosili sisavaca, pa čak i drevnih ljudi. 

Prizori pojedinih istaknutijih speleo formi prije svega Crvene špilje kao i pojedinih drugih zanimljivih i nikad istraženih špiljskih objekata u Kručevićima neposredno nad nalazištem artefakata, te posjeta Crvenoj špilji (posljednje slike) s uvidom zanimljivih moguće vještačkih ljudski načinjenih ureza i linija na sloju vapnenca, kao i zanimljive vrlo moguće umjetno napravljene usječene velike rupe u sloju vapnenca od strane neandertalaca, te pronalasci obrađenih oblutaka i sitnozrnatih karbonata direktno u sloju pleistocenskog sedimenta

Novi uvid koji mijenja dosadašnje mišljenje i predrasude prema neandertalcima - Hercegovačko-Neretvanski neandertalac izrađivao je simboličke i 'umjetničke' rukotvorine ? 

Uz ogroman broj pronađenih i snimljenih musterijenskih kamenih alatki, kao i njihov karakter velike raznolikosti po pitanju geologije sirovinskog stijenskog materijala i tipologije izrađenih alatki s obzirom na formu i svrhu, drugu izrazitu vrijednost nosi činjenica da među brojnim prikupljenim i razotkrivenim alatkama znatan udio posjeduje elemente očite smišljene simetrijske forme, ali isto tako i forme koja predstavlja simbolički pa čak i svojevrstan umjetnički karakter te izričaj neandertalskog čovjeka koji je ove kamene komade obradio. U nastavku teksta prenosimo dio poglavlja iz znanstvenog rada koji se odnosi na ove vrijedne karakteristike i uvide: 

‘’ Možda najveću indikaciju među prikupljenim oblicima alata, predstavljaju zaista brojni pronađeni

komadi koji odražavaju evidentnu visoku inteligenciju autora tih alatki, s odrazom jakog smisla za

simetriju, simbolizam, pa čak i određeni umjetnički izričaj. U tom kontekstu, autoru posve neočekivan

pronalazak, činio je uvid da golemi broj pronađenih alatki ili bolje rečeno komada kamena, predstavlja

forme jednakokračnih trokuta s bočnim stranama ili krakovima koji su ne samo sličnih dimenzija i

smjerova već su izvedeni u toliko preciznoj mjeri da imaju doslovno u milimetar jednaku dužinu. Broj

pronađenih ovakvih kamenih jednakokračnih trokutastih oblika je zaista premašio sva očekivanja

autora, pri čemu je pronađeno i snimljeno najmanje stotinu takvih komada, što definitivno ukazuje da

su autori ovih komada izrađivali ove komade ne zbog određene funkcije kao oruđe već poglavito u

simboličko-simetrijskom smislu moguće i kao vid nekog pradavnog neandertalskog ukrasa ili nakita,

odražavajući njihovu veliku inteligenciju, smisao za simetriju, geometriju te apstrakciju. Ovakvim

‘inteligentnim’ oblicima obrađenih komada kamena svakako treba pridružiti isto tako neočekivano

brojne otkrivene komade oblutaka kristalastog magmatskog gabra i sličnih gabroidnih oblutaka, koji su

na identičan način obrađeni samo s dvije rubne strane, ali s odlomljenim ili odbijenim polulučnim

krakovima koji su doslovno u mm jednake dužine, što je definitivan znak inteligentnog dizajna. Iako su

ovi uvidi i pronalasci upečatljivi, oni ne bi trebali nikoga čuditi, pogotovo ne one koji prate aktualna i

novija otkrića vezana za neandertalce, jer se na mjesečnoj bazi diljem Mediterana, Europe, Bliskog

Istoka te sjevernoafričkih područja, događaju otkrića kojima se potvrđuje činjenica da je neandertalac

bio mnogo inteligentniji i pametniji nego se to dosada mislilo, čak u toj mjeri da su znali govoriti ljudskim

jezikom kakvim mi danas pričamo (Hoffecker, 2018; Hardy & dr.,2020; mrežna str.

https://www.binghamton.edu/). U istom kontekstu vrijedi spomenuti i to da su pronađeni, ponovno

neočekivano brojni (više desetaka primjera) komadi alatki na kojima se jasno vide linijski urezi nastali

pokretima udarnog alata tj.udarača, pri čemu je znakovito kako par takvih primjeraka sadrži udarne

linije koje ne izgledaju kao slučajni nasumični tragovi zaostali po udaru u komad kamena, već čak

pomalo djeluju kao smišljeni rezultat ostavljanja ili urezivanja linija u nekakvom simobličkom znakovnom

smislu. Pronađeni Zdravkov komad levaloaškog odbojka-šiljka, na unutrašnjoj zaglađenoj strani (koja

je izvorno bila spojena s jezgrom) sadrži neobične takve dvije očito ljudskom inteligentnom rukom

proizvedene linije koje se križasto sjeku tvoreći upečatljivi znak križa, što je zaista unikatno i vrlo

neobično. Jedna od mogućnosti svrhe ovih načinjenih linija-ureza u obliku križa jest funkcionalna svrha

pri čemu su urezane linije služile kao podloga za vezivanje ovog komada kamenog šiljka na vrhu drvene palice - štapa kao svojevrsno koplje ili strijela. Drugi vid mogućnosti, jest simboličko-znakovni smisao načinjenja ovih urezanih linija, što je bilo u određenoj funkciji ukrasa, simboličkog prikaza, privjeska ili amajlije arhajskog čovjeka koji je posjedovao ovaj komad kamena. Izuzev ovakvog križastog uzorka, na par drugih komada alatki zamijetljive su vrlo slične linije ostavljene potezima udarnog alata, koje se pak sjeku ukoso tvoreći slovo X. 

Osim ovog vida neobičnih linijskih tragova udarnog alata, vrlo

indikativno je nekoliko pronađenih komada alatki koje su smisleno obrađene s jedne strane ruba

kamenog komada tako da pogled na taj rub s bočne strane odražava siletu ljudskog lica (tab.10) s jasno

uočljivim profilom nosa, usta, očiju te čela. Da li je možda ovakav obrađeni rub samo rezultat puke

slučajnosti, ostaje svojevrsna enigma kako za ovaj, tako i za slične pronađene komade alatki. Isto tako,

vrlo neobičan i u simboličkom smislu potencijalno vrijedan manji komad obrađenog aluvijalnog oblutka od vulkanske efuzivne vrste stijene bazaltno-andezitskih osobina, koji je dvostrano okresan u oblik

jednakokračnog trokuta, na plošnoj ravnini otprilike na sredini plohe ima jasno vidljive inteligentnom

rukom napravljene, udubljene dvije rupice s manjim međusobnim razmakom. Ono što je pri tome

najzanimljivije jest to da ako malo bolje promotrimo sprijeda ovaj trokutasti oblik s dvije rupice na način

da mu je ušiljeniji dio okrenut dolje, a lučni izduženi gore, pred očima nam se ukazuje jasna forma

ljudskog lica gledana sprijeda, pri čemu vanjski trokutasti obrub ima simboličnu formu siluete lica dok

dvije načinjene podjednake rupice imaju formu ljudskih očiju (tab.10). Pri tome je moguće bilo da je

drevni čovjek, ukoliko je zaista ovo napravio s ciljem simbolike ljudskog lica, u načinjene rupice bio

dodatno umetnuo neke posve male, ali kontrastom te bojom isticajne komadiće kakvog kristalića ili

svjetle vrste stijene, čime je dobio jedan poput amajlije ili ukrasa moćnog komada s predstavom

ljudskom lica. Sve su ovo enigme koje tek treba odgonetnuti, no nema sumnje, da je lokalni

neandertalac, kao i većina njegovih neandertalskih zapadnijih susjeda, imao jako izražen smisao za

simetriju, geometriju, simboliku, a vrlo moguće i za ranu umjetnost. ‘’

Vrijedi spomenuti kako je po pisanju ovog znanstvenog rada iz Glasnika, autor dodatnim obilascima područja Kručevića, pronašao još dosta alatki i obrađenih komada koji prije svega imaju vidljivu odliku simetrične forme, ponajviše simetričnih jednakokračnih trokutova, simetričnih ušiljenih trokutastih svrdala ili šiljaka, kao i strugača. Nadalje, pronađene su još neke alatke koje pogledom sa strane jasno ocrtavaju te daju vizualnu jasnu sliku odnosno siluetu ljudskog lica u profilu s vidljivim nosem, bradom, čelom i slično. Pronađene su i neke alatke u vidu jako fino oblikovanih klinova ili bifacijalnih šačnika s formom koja upućuje na stanoviti simbolički smisao ili svrhu izrade ovih komada alata. Sve u svemu, nema sumnje da je ovdašnji neandertalski čovjek iz Kručevića i Neretve, imao jako izražen smisao za simetriju, geometriju, simboliku te apstrakciju, što se ogleda u ogromnom broju pronađenih izrazito simetričnih oblika kamenih alatki. Isto tako, određen dio alata i kamenih komada s tragovima obrade upućuje na eventualnu činjenicu svojevrsnog umjetničkog izričaja ovog arhajskog čovjeka, te daje naznake da se ovdje krije dokaz najstarije umjetnosti ljudskog roda na ovim prostorima. Tome u prilog idu i najnoviji autorovi pronalasci te obilasci upečatljive Crvene špilje koja je smještena u nedalekoj blizini samog nalazišta alata, gdje je autor zapazio te snimio vrlo znakovite i enigmatične po svemu sudeći ljudskom rukom napravljene urezane linije te udubljene forme na zaglađenoj golemoj kamenoj plohi vapnenačkog sloja bočno o same pećine. Odnosno, moguće je da se radi o nečemu sličnome čuvenom ‘crtežu’ također paleolitskog no gornjo-paleolitskog čovjeka u pećini tj.potkapini Badanj kod Stoca u kanjonu Bregave, no u ovom slučaju Kručevića - riječ bi bila o znatno starijem vidu urezanih linija koje idu u srednji paleolitik, preko 40,50, a možda i do 100 tisuća godina starosti. Sve u svemu, sve ono što je razotkriveno, predstavlja tek male početne uvide u odnosu na cjelokupan potencijal čitavog ovog prostora donje Neretve na potezu od Bune i Tepčića pa do Čapljine i Počitelja. Sve ovo upućuje na jednu novu, ili novije spoznatu činjenicu, koja je u posljednje vrijeme opisana u brojnim recentnim znanstvenim radovima te otkrićima vezanim za neandertalskog čovjeka, da se dosadašnje i ranije predrasude i razmišljanja o neandertalcu kao poluinteligentnom zaostalom i u neku ruku retardiranom stvoru, trebaju i moraju promijeniti jer ne stoje. Neandertalac je bio puno inteligentniji nego to mislimo i nego smo to ranije smatrali, on je biće koje je imao izražen smisao za simetriju, za geometriju, za simboliku, svojevrsnu umjetnost, te isto tako on je biće znatno dublje religioznosti nego se misli, jer su pronađeni dokazi da su neandertalci pokapali svoje mrtve, što je sveukupno jedan jasan znak i dokaz svima nama da s puno većim poštovanjem pristupamo prema ovom svom prapovijesnom rođaku, nad kojim smo možda mi kao ljudska vrsta počinili i genocid te doprinjeli njihovom potpunom nestanku s planeta Zemlje. Svemu ovome, i svim ovim pitanjima, i brojnim neriješenim enigmama može u budućnosti doprinjeti proučavanje i otkrića s šireg areala ne samo područja donje Neretve u Hercegovini, već posebice područja Neuma i neumskog zaleđa u jugoistočnom dijelu Hercegovine. Područje Neuma i neumskog zaleđa ima neosporan ogroman potencijal za sličnim pronalascima i otkrićem neandertalaca, u najmanju ruku nalazišta njihovih artefakata, s obzirom na čitav karakter cijelog ovog područja. To se prije svega odnosi na prostor Zažablja i podnožja planine Žabe s njenih južnih prisojnih strana gdje postoje brojne također nikad istraživane ustvari netaknute špilje i potkapine kao i abriji, a svemu ovome u smislu količine potencijala, doprinosi izvanredna geologija ovog područja koja vrvi izvorima rožnjaka i sličnih finih sitnozrnatih tipova karbonatnih i pjeskovitih stjenskih proslojaka u okviru mezozojskih te donjo-paleogenskih članova. Isto tako, da čitavoj ovoj priči potencijala Neuma po pitanju neandertalaca, nije kraj samo na području podnožja i planine Žabe, treba spomenuti veliku priobalnu zonu obale čitavog poluotoka Klek, te samog priobalja kod Neuma, gdje također postoje neposredno nad obalom brojni stijenski dijelovi za zaklonjenim tj.polupećinskim te pećinskim formama reljefa, i geologijom s obiljem rožnjačko-sitnozrnatih tipova stijena, pogodnih za izradu kamenih alatki. U kontekstu područja za lov i prisutnošću velikih ledenodobnih sisavaca kojima su se hranili neandertalci, neophodno je spomenuti upečatljivo krško zaravnjeno polje kod Neumskog Gradca sjeveroistočno od Neuma gdje su tijekom pleistocena bez ikakve sumnje pasla stada velikih sisavaca biljojeda kao što su pragoveda, prajeleni, pranosorozi, praslonovi i slične životinje. Tako, da gledajući u konačnici, svu indikaciju koja se otvara ovim kručevićkim otkrićem postaje jasno da je riječ o tek početnom zagrebavanju površine u odnosu na cjelokupan potencijal po pitanju srednjeg i donjeg paleolitika odnosno pleistocena koji se krije na širem prostoru niske Hercegovine, posebice na njenim južnim te jugoistočnim predjelima. 

Pojedini vrlo zanimljivi pronađeni obrađeni komadi s vidljivim linijskim tragovima udarnog alata, pojedinim simboličkim vidom urezanih linija udarnog alata, s formama jasnih simetrijskih oblika obrađenih strana (kao što su jednakokračni trokutasti oblici - posljednja slika) i pojedini primjeri alata sa zanimljivom siluetom ljudskog lica (predzadnja slika dolje desno)

Lokalno-nacionalni i globalno-regionalni značaj otkrića postojanja srednje (i moguće starije) paleolitskih nalazišta u dolini Neretve

Ovo otkriće ima ogromnu implikaciju i značaj ne samo u okvirima lokalno-nacionalne sfere već i na mnogo većoj prostornoj razini, samom činjenicom da se radi o doslovno centralnom području čitavog areala u svijetu gdje su evidentirani neandertalci. S obzirom na karakter i pogodnost za život, boravljenje, stanište, sklonište, lov i slične aktivnosti, ovog područja mediteranske Hercegovine uz dolinu Neretve, te prije svega očiti karakter reljefa s brojnim nikad istraživanim, a jako upečatljivim speleo-formama pećina, potkapina i abrija, karakterom geologije bokova riječne doline te prije svega geologijom neretvanskog aluvija, možemo zaključiti da gotovo nema sumnji da barem jedna od brojnih, nikad istraženih pećina i potkapina, krije fosile neandertalaca, a moguće i još starijih oblika ljudskog roda tj.vrste Homo heidelbergensis, erectus ili neke enigmatične vrste koje bi bile ‘karike koje nedostaju’ u rekonstrukciji evolucije ljudskog roda, načina života i nestanka neandertalskog čovjeka, ili možda čak najranijih pojava modernog Homo sapiensa na ovim prostorima. Dio tih dokaza zasigurno leži neotkriven u nekoj od brojnih špilja i potkapina područja južno od Mostara uz rijeku Neretvu, te je stoga implikacija ovog otkrića u tom smjeru zaista velika i indikativna. 

U nastavku teksta slijedi završni dio znanstvenog rada sa zaključnim stavkama potencijala čitavog ovog prostora te otkrića:

Zaključno: Paleontološko-arheološki potencijali područja donje Neretve i pojasa niske

Hercegovine u spektru paleogeografije šireg okruženja

U kontekstu gornjopleistocenske paleogeografije te paleoekoloških odlika šireg prostora donje

Hercegovine i ovog dijela istočnojadranske obale, vidimo da je kroz razdoblje donjeg te srednjeg

paleolitka (musterijen) i na ovim prostorima prebivala izmjena tzv.glacijala i interglacijala. Glacijali ili

oledbe predstavljaju razdoblja zahlađenja i vrlo hladne klime, dok su interglacijali periodi između većih

oledbi u kojima je temperatura i klima bila toplija i pogodnija. Tijekom pleistocena dogodile su se 4

najznačajnije oledbe: Ginz, Mindel, Riss i Wurm. Prema tablici trajanja svih ovih glacijala i interglacijala

(Janković & Karavanić, 2009) vidimo da se u okviru musterijena odvijala izmjena dva posljednja

razdoblja glacijala i interglacijala Riss i Wurm, od oko 250 tisuća godina pa do prije 12 tisuća godina

prije sadašnjosti. Ako napravimo komparaciju Riss Wurm perioda oledbi i interglacijala naspram naših

istočnojadranskih musterijenskih nalazišta te posebice promatranog prostora donje Neretve, možemo

pretpostaviti kako se najintezivnije ovaj prostor koristio od neandertalaca tijekom Riss Wurm

interglacijala prije otprilike 125 tisuća godina, ali i tijekom kasnijeg, a vjerojatno i ranijeg perioda Riss i

Wurm glacijala, jer su ovi prostori zbog svojih geomorfoloških i geografskih odlika bez ikakve sumnje

predstavljali primamljiva, ujedno od hladne klime dobro zaštićena, područja (refugije). Naime, prostor

uokolo doline donje Neretve te ispod zaklonjenih strmih litica kanjona, zasigurno je, i tijekom najhladnijih

perioda oledbi, za vrijeme kad je se do prostora Panonije prostirao vječni led, predstavljao super

povoljno klimatološko područje s puno toplijom klimom negoli čak bilo koji drugi sjeverniji dijelovi s

musterijenskim ostacima kao npr.područja sjeverne Dalmacije, sjeverne Bosne, sjeverne Hrvatske i

okolice. Ako pak razmotrimo i paleogeografsko paleoekološke odlike ovog prostora u periodu

musterijena možemo pred očima dobiti sliku u kojoj se neposredno južnije od kručevićkog nalazišta

prostire ogromna površina današnjeg Hutova blata, obrasla travnatim površinama na kojima su bez

ikakve sumnje pasla brojna stada izumrlih bizona, goveda, jelena, mamuta, vunastih nosoroga i drugih

ledenodobnih sisavaca. U tom kontekstu najveći značaj u pogledu opravdanosti, ali i potencijala

otkrivanja, staništa neandertalskog čovjeka, upravo ima prostor uokolo današnje Čapljine gdje se s obje

strane Neretve i u vrijeme gornjeg pleistocena prostirala ogromna zaravnjena toploljubiva površina

obrasla travnjacima, šumama i raznolikom vegetacijom. Ovakav paleogeografski izgled, koji je

nedvojbeno bio na ovom prostoru, u potpunosti opravdava činjenicu da su glavna staništa i boravišta 

neandertalaca ovdje, bila upravo unutar doline i kanjona Neretve mrvicu sjevernije od područja velikih

dolinskih proširenja Hutova blata i doline Trebižata, tj.sjevernije od današnje Čapljine. Upravo u tom

kontekstu vrlo lako nam je stvoriti sliku kako su bočni terasasti dijelovi obala Neretve na ovom pojasu

južno od Mostara pa do Čapljine, predstavljali idealna mjesta za pravljenje kamene industrije alata,

kojim su neandertalci s lokalnih špilja i potkapina, išli u lov na brojna stada velikih sisavaca koja su

napasala neposredna južna travnata prostranstva uokolo današnjeg Hutova blata te Čapljine. Vrlo

sličan slučaj paleogeografije i načina života arhajskog paleolitskog čovjeka možemo vidjeti u skici doline

rijeke Ambrone u Španjolskoj (Facchini, 2007) gdje je gotovo identičan geomorfološki odnos riječnog

okoliša i načina lova prapovijesnih ljudi kao što je slučaj doline Neretve te areala iznad i okolo Čapljine.

Na toj skici jasno se vidi kako prapovijesni ljudi (neandertalci) pratili smjerove sezonskih kretanja velikih

biljojeda, te u momentima kad su stada biljojednih sisavaca dolazila do područja bočnih zatvorenih

dolina, tu su upravo praljudi postavljali zamke, jer dolaskom sisavaca do kraja zatvorene doline blokirao

bi im se prolaz te bi ih na tim mjestima najlakše drevni čovjek ubio i kasnije koristio za hranu, kožu,

krzno i slično. U tom kontekstu, idealne takve prostorne geomorfološke zamke za velike pleistocenske

sisavce koji su napasali prostranu dolinu današnjeg Hutova blata, predstavljale su zatvorene bočne

udoline na području današnjih sela Dretelj, Trebižat, Tepčići, Žitomislići i drugim mjestima. Posve je

sigurno kako kručevićko-hercegovački neandertalci nestaju ili izumiru na ovim područjima negdje u

periodu prije 40 000 godina, sukladno njihovom nestanku na neposredno istočnijem arealu istočno od

Bileće. Naime, u istraživanjima poznate polušpilje Crvena stijena kod Nikšića, unutar stratigrafskog

nivoa gornjeg najmlađeg dijela musterijena, otkriven je čitav jedan horizont ispunjen vulkanskim

stijenama, što je definirano kao dokaz ogromne erupcije nekog vulkana koji nije bio toliko udaljen ovim

prostorima (Lučić, 2019). Nema sumnje da je u okviru te erupcije, vulkanski materijal dospio i do

područja donje Neretve i Kručevića, što je itekako utjecalo na prisutnog neandertalskog čovjeka u ovom

kraju. Gledajući u konačnici cjelokupnu sliku pleistocensko-paleolitske paleogeografije i paleoekološkog

odnosa faune, reljefa i drevnih ljudi na ovom prostoru, sigurno se pokazuje jedan tek načeti, jako veliki

potencijal da mnoge špiljske forme unutar doline Neretve južno od Mostara sadržavaju kulturu srednjeg,

a vjerojatno i donjeg, paleolitika. Pri tome je sasvim izvjesna mogućnost da barem jedna od ovih brojnih,

a nikad istraživanih, špiljskih te polušpiljskih formi, sadržava skeletne fosilne ostatke lubanja

neandertalskog pračovjeka. A ne treba isključiti ni mogućnost potencijala da se negdje kriju fosilni ostaci

i još starijeg oblika ljudskog roda: Homo heidelbergensis ili sličnih formi. Gotovo nemjerljivo brojni,

pronađeni komadi kamena i oblutaka s tragovima obrade ljudske ruke, pronađeni dosada na širem

području Kručevića, ukazuju na jedan ogroman arheološko-paleontološki te paleoantropološki

potencijal čitavog ovog područja. Budući da je riječ o ogromnom broju prikupljenih, zamijećenih te

snimljenih kamenih komada, alatki (najmanje 4 tisuće fotografija je načinjeno), u ovom radu jednostavno

nemoguće je izdvojiti slikovno one oblike koji bi bili reprezentativni, pa je stoga osnovna svrha i naglasak

ovog rada u kojem se po prvi puta, preliminarno, prezentira otkriće ovih ostataka, deskriptivni prikaz i

opis nalazišta te pronađenih alatki. Stoga, za kraj, potrebno je uputiti sve one više zainteresirane za

detaljniji prikaz samog nalazišta, a posebice pronađenih alatki, sa mnogobrojnim visokokvalitetnim

fotografijama, da pročitaju rad na web stranici hercegovina-geoarheo.blogspot.com.

(Fotogalerija u nastavku, biti će dopunjavana dopunskim fotografijama iz arhive od 4000+ fotografija)

FOTOGALERIJA:

-----

--