HERCEGOVINA-GEOARHEO

EKSLUZIVNO-ŠIROKOBRIJEŠKI MACHU-PICCHU -VELIKI PRAILIRSKI KAMENI GRAD S OGROMNOM 'PIRAMIDALNOM' UTVRDOM VISOKOM DO 20m NA SPEKTAKULARNOM POLOŽAJU UZ KANJON LIŠTICE IZNAD BORKA;

Lončareve mlinice - rajski kutak kanjona Lištice;

Gotovo da se bez ikakve dileme može kazati kako je današnje najpoznatije prirodno-turističko odredište šire okolice Širokog Brijega - područje izvora rijeke Lištice, poznatije pod nazivom Borak. Ono što čini vizualnu fascinaciju i oduševljava sve one koji posjete ovo mjesto jest impresivni veliki kanjon upotpunjen prozirno-modrom rijekom Lišticom, do kojeg najveći broj posjetitelja najjednostavnije i najčešće dolazi pristupnim putem iz samog centra Širokog Brijega, pri čemu od završetka asfaltne ceste brojni rekreativci i šetači mogu nastaviti kretanje prema srcu kanjona uskim prohodnim puteljkom koji prolazi uz stare kamene mlinice te nastavlja u smjeru sjevera sve do jednog impresivnog malog piramidolikog brdašca uklještenog na dnu kanjona na kojem se nalazi srednjovjekovna utvrda Kruškovac. No, znatno manji broj posjetitelja odvažuje se kročiti dalje prema prema srži kanjona sjevernije od ove utvrde, iza koje se ustvari krije i najljepši ali i najmističniji dio kanjona rijeke Lištice. Ovaj skriveni kutak kanjona poznatiji je pod nazivom 'Lončareve mlinice', i tu se u biti i nalazi pravi izvor imena Borak. Ovaj dio kanjona svojim očaravajućim izgledom predstavlja nepoznati rajski kutak Hercegovine, međutim koji je smješten relativno nedaleko od dijela kanjona iznad grada s napravljenom šetnicom, te će prema tome usljed svoje atraktivnosti prirode i ambijenta terasastih vrtova bez ikakve sumnje postati nova prirodna turistička atrakcija Širokog Brijega do koje će moći doći svi posjetitelji nižeg, gradu bližeg dijela Borka. Osim pješačenjem kroz kanjon od smjera grada gdje su mlinice, do Lončarevih mlinica može se doći i putem koji se spušta s Bošnjakovog brda direktno s istočne strane na ovo mjesto.
Hercegovački Machu Picchu iznad Lončarevih mlinica;

No, uz ovaj vizualno-prirodni ambijent, upotpunjavanju turističko-rekreativne vrijednosti i atrakcije područja Borka uveliko pridodaju i najnovije razotkriveni ostaci drevnog prailirskog kamenog grada koji se nalazi visoko na platou iznad litica neposredno sa zapadne strane izvora Borak. Detaljnom analizom visokorezolucijskih snimaka te detaljnim obilaskom terena na ovom zapadnom dijelu kanjona razotkriveni su fascinantni ostaci prapovijesnog grada s brojnim terasastim dijelovima na padini iznad samog kanjona gdje su bile pradavne nastambe ili kućice od nekadašnjih stanovnika prailira, pri čemu je posebno zanimljiva i najatraktivnija ogromna centralna kamena (pra)građevina - odnosno utvrda koja je od najnižih temeljnih megalitskih zidina visoka i do 20 m. U pogledu ranijih stručnih opisa, navoda ili prikaza slika ove prapovjesne gradine, gotovo da se može reći kako je ona u potpunosti nepoznata. U Arheološkom leksikonu BiH ova gradina je samo 'formalno' registirana s jako šturim opisom kroz jednu prostu rečenicu da se radi o brončanodobno-željeznodobnoj gradini. U par drugih radova, također u opisu ovog lokaliteta nije navedeno detaljnije od toga nego da je riječ o prapovijesno (brončanodobnoj) gradini koju čini visoka gomila kao osmatračnica. U obilascima od strane autora bloga utvrđeno je da sama najviša 'gomila' na koti 'Gradina' na 649 m.n.v. predstavlja glavni, a vjerojatno i kultni građevinski objekat u višestrukoj funkciji čitavog prapovijesnog grada koji se prostirao uniže ispod ove najviše 'gomile' tj.'akropole' u pravcu juga sve do vertikalnih litica sa sjeverozapadne strane Lončarevih mlinica. Hodajući samim vrhom centralne 'akropole' te dolaskom do njenog istočnog ruba, uistinu se uviđa jedinstven pozitivan psihofizički i energetski doživljaj koje ovo mjesto posjeduje. Kako je sami ovaj vršak uzvišenja na kojem je centralna akropola, jako istaknutog piramidolikog reljefnog oblika s kojeg 'puca' fantastičan pogled u svim smjerovima, uključujući najimpresivniji dio kanjona Lištice sa neposrednih sjevernih i južnih strana, kao i pogled daleko na istok obuhvaćajući čitavo Mostarsko blato, zatim sva južnohercegovačka brda te čitav prostor južnodalmatinskog zaleđa sve do vidljivih primorskih srednjedalmatinskih planina Biokova i Mosora na zapadu. Shodno ovome, kao i zamijećenoj arhitekturi, gotovo se sigurno može zaključiti da su nekadašnji prailirski stanovnici ovog hercegovačkog Machu Picchu-a na istočnom vršnom dijelu akropole imali poseban astronomski opservatorij uz što su još ovaj najuzvišeniji dio gradine i akropole koristili u kultne svrhe posebice kao mjesto štovanja izlazećeg sunca. Kretajući se južnim padinama ispod centralne akropole nailazi se na brojne, gotovo identične kao kod poznatog grada Inka, stepeničaste terase odijeljene suhozidima, koji mjestimično imaju formu i pravih kiklopskih ili megalitskih zidova s blokovima vapnenca teškim i do par tona. Promatrajući vegetaciju i sami položaj ovog čitavog padinskog prostora uviđa se još jedna zanimljivost, a to je da ovo područje ima jako pogodnu i zdravu klimu, kako za život i boravak ljudi, tako i za vegetaciju. U korist ovoga ide i činjenica da se na području Lončarevih mlinica neposredno ispod ovog prapovijesnog grada uzgajaju i masline. Zasada je utvrđeno da se čitav prostor prapovijesnog grada može podijeliti na gornji, uzvišeniji dio s centralnom akropolom i velikim podgrađem s južne strane te južni, niži dio grada koji se nalazi na morfološki posebno istaknutom zaravnjenom platou sjeverozapadno od Lončarevih mlinica ponad vizualno upečatljive potpuno okomite bijele vapnenačke litice. Na čitavom ovom prostoru možda je tijekom razdoblja brončanog doba prije više od 2500, možda i 3000 god. živjelo i do 1000 ljudi, čak i više, što ukazuje na pravi urbani karakter ovog prapovijesnog lokaliteta.
Legenda o Teuti i izvoru Borak;
Da, uz sve ove navedene zanimljivosti, mističnosti ovog širokobriješkog predjela nije još ni blizu kraj, kazuje nam i legenda o ilirskog kraljici Teuti vezano za područje Borka. Naime, među ovdašnjim žiteljima očuvala se legenda kako je kraljica Teuta bila posjetila jednom Borak nakon čega je ostala toliko očarana ljepotom tog mjesta da joj je njezin muž ilirski kralj Agron dao sagraditi posebno 'odmorište' ili ljetnikovac negdje na Borku. Uz ovo, u nekim lokalnim pričama i legendama postoji čak tvrdnja da je i sama kraljica Teuta okončala svoj život negdje kod Borka. Uvažavajući sve dosadašnje, povijesno poznate činjenice o ovoj 'moćnoj' ilirskoj kraljici, ali i prisutnost te brojnost legendi o njoj i njenom blagu, dala bi se izvesti i mogućnost da je uistinu kraljica Teuta imala svoje odmorište i svoja zdanja negdje na prostoru Borka? Ako bi ova mogućnost bila istinita, onda shodno tome i logici reljefnog smještaja prapovijesnih i ilirskih lokaliteta, moguće je da se drevni Teutin ljetnikovac nalazio upravo na prostoru ovog prapovijesnog Macchu-Picchua iznad samog kanjona i Lončarevih mlinica, možda čak na prostoru nižeg ili donjeg dijela ovog grada zbog njegove neposredne blizine izvorištu Borak. Sve u svemu, posve je sigurno da ovaj prirodno-geološko-arheološki park neposredno iznad Širokog Brijega skriva još mnoge neotkrivene tajne i atrakcije, koje nude neodoljiv zov svima znatiželjnima da kroče u ovaj skriveni netaknuti dio Hercegovine i otkriju njegove čari.

LONČAREVE MLINICE;

Pogled od Lončarevih mlinica u pravcu grada Širokog Brijega prema srednjovjekovnoj utvrdi Kruškovac

MAPE POLOŽAJA PRAPOVIJESNOG HERCEGOVAČKOG 'MACHU-PICCHU-a';

Pogled na kanjon Lištice iznad izvora Borak i Lončarevih mlinica;

Približen (zumiran) pogled na vršni (akropolski) dio prapovijesnog grada s vidljivim stambenim obzidanim terasama na padinama

Pogled u 'srce' kanjona i istočni rub centralnog akropolskog dijela prapovijesnog grada s desne (zap.) strane kanjona

PRAPOVIJESNI (PRAILIRSKI) GRAD;

Pogled na jedan od ogromnih megalitnih blokova složenih u temeljnim zidovima velike centralne akropole

Pogled na veliku kamenu piramidoliku akropolu

Zanimljiva megalitno obzidana mini kula, vjerojatno stražarnica

ZAPADNI FORTIFIKACIJSKI BEDEM ISPOD GRADINE S DVA LICA;

BOČNI, TEMELJNI DIJELOVI AKROPOLE S MEGALITSKIM/KIKLOPSKIM ZIDINAMA

Pogled na akropolu

Pogled s vrha akropole na sjeverni gornji dio kanjona prema pl.Čabulji i Bogodolu (slika gore i dolje);

Pogled s vrha prema južnim i istočnim stranama;

Približen pogled na 'donji' ili niži dio prapovijesnog grada - mogući ljetnikovac ilirske kraljice Teute

PADINSKI DIJELOVI PRAPOVIJESNOG GRADA S BROJNIM (MEGALITSKI) OZIDANIM TERASAMA;

Zanimljivi ogromni veliki prirodni monolit podno kojega je pronađena megalitskim zidom obzidana prapovijesna nastamba - slika ispod;

JUGOISTOČNI DIO PODNO SREDIŠNJE AKROPOLE S OBZIDANOM RUBNOM KULOM I ZIDOVIMA;

Pronađena jedna od tipičnih prapovijesnih nastambi koja je bila pokrivena drvljem

Dio ne tako davno, prije možda par stotina god., napravljene kamene kuće s jasno vidljivim megalitsko-kiklopskim stilom pravljenja zidova, naslijeđenim od ovdašnjih predaka Prailira i Ilira;

RAŠKA GORA KOD MOSTARA - JEDINSTVENO NALAZIŠTE OGROMNIH PUŽEVA I DRUGIH FOSILNIH ŠKOLJKI IZ PERIODA KREDE - CENOMANA;

Nakon nedavnog otkrića okamenjenih fosila puževa iz skupine Nerineoidea ogromnih dimenzija, koji datiraju iz razdoblja gornje krede točnije cenomana prije više od 90 milijuna godina, ponovnim obilascima istog lokaliteta pronađeni su novi i očuvaniji primjerci i navedenih velikih puževa, kao i brojnih drugih puževa i školjki. Ovim novijim pronalascima, uključujući prethodno pronađene fosile, osvjetljava se činjenica da je šire područje Raške gore iznimno vrijedno pa i jedinstveno mjesto krškog dinaridskog područja na kojem se mogu pronaći vrlo zanimljivi, atraktivni ali i vrlo rijetki fosili puževa, rudista i ostalih školjki koji su činili jedan poseban ekosustav u plitkom toplom oceanu Tetisu u vrijeme krede dok su kopnom još uvijek vladali dinosauri.
U pogledu otkrivenih fosila potrebno je naglasiti kako je do sad istražen tek manji dio prostranog područja Raške gore, što s obzirom na već pronađene primjerke fosila ukazuje na daljnji jako veliki potencijal paleontoloških istraživanja ovog dijela Hercegovine. Posebno je zanimljivo to da su okamenjeni ogromni puževi nađeni u dužinskom dijelu vapnenačkih slojeva manjem od 10 m, te da je uvidom na terenu spoznato da se mnoštvo ovih velikih puževa nalazi gotovo isključivo unutar ovog poput 'zlatne žile' uskog lećastog dijela stijena koji se proteže u smjeru od istoka prema zapadu. No, dodatnoj zanimljivosti, pridonosi i pronalazak druge također poput 'zlatne žile' uske površine vapnenaca u kojima je prisutno na tisuće malih ali vrlo raznolikih pužića iz superfamilija Acteonelloidea i Nerineoidea, među kojima se, oblikom kućice kao i izgledom mjestimično dobro vidljivih uzdužnih presjeka, mogu prepoznati rodovi Plesioptygmatis, Nerinea, Ptygmatis, Cossmanea, Diozoptyxis, Diptyxis, Multiptyxis, Nerinella, Italoptygmatis, Itieria, Trochactaeon, te razni drugi puževi zanimljivih oblika kućice. Uz sve ove puževe, svakako ne treba zanemariti brojne ostale fosile školjki, gdje se najviše ističe vrsta rudista Neocaprina gigantea pri čemu je tijekom nedavnih obilazaka lokaliteta pronađen jedan gotovo cijelovito sačuvani okamenjeni snježno-bijeli primjerak ove vrste, uz što su još nađeni i brojni ostali primjerci rudista te drugih školjki u okolici sela Sirge. Ipak unutar sveukupno prisutnih fosila koji se mogu naći u ovim stijenama, posebnu paleontološku pozornost plijene puževi divovskog rasta prvenstveno zbog svoje rijetkosti prisustva s ovako velikim brojem primjeraka velikih dimenzija na jednom mjestu unutar tipičnih krških vapnenaca kredne starosti u čitavom pojasu jadranskog krša. Pri tome je spoznato i to da se i u okolnim zemljama u stijenama slične, kredne starosti, nisu pronašli brojniji očuvaniji primjerci izrazito velikih puževa iz ove skupine - superfamilije Nerineoidea. To je zbog toga jer prosječne dimenzije ovih fosilnih puževa se uglavnom kreću u rasponu od 4 pa do 10 cm, rijeđe preko 15, a vrlo rijetko preko 20 cm. Na pojedinim pronađenim primjercima na Raškoj gori kojima fali krajnji gornji ili donji dio okamenjene 'kućice' jasno se može zaključiti da su originalne 'kućice' ovih puževa imali dimenzije i do 30 cm, a poneki među njima možda čak i veće dimenzije što nesumnjivo ukazuje na to da su imali obilje hrane kojom su se hranili u ovom tropskom morskom plićaku. Ako gledamo također gigantske fosilne puževe vrste Campanile giganteum iz eocenskih vapnenaca kod Posušja koji su se razvili u istom oceanu Tetis, gdje i veliki puževi s Raške gore, no nakon velike katastrofe tzv. K-T izumiranja zajedno s dinosaurima, vidimo da se se ovi gigantski kampanili hranili detritusom od koralja, brojnih algi, drugim manjim beskralješnjacima što je evidentno i što se zna za njih na osnovu prisustva koraljnog grebena, i brojnih morskih algi i ostalih životinja u stijenama s njima, dok je pitanje općenito paleoekologije i načina ishrane u krednih nerinednih puževa i dan danas zagonetka za znastvenike koji istražuju ove fosile. Pri tome je vrlo zanimljivo postavljanje pitanja kako su se, odnosno čime su se hranili pronađenih puževi s Raške gore koji su dosegli ovako velike dimenzije uzevši u obzir da do sada u stijenama s ovim puževima nije pronađen niti jedan koralj, kao ni ostaci algi, vodenog bilja i ostalih manjih organizama osim brojnih malih puževa, oštriga te rudista? S obzirom na ove fosile prisutne u istim stijenama s ovim puževima jedan od mogućih logičkih odgovora na ovo pitanje jest - da su se hranili ponajviše s detritusom od rudista, ostalih školjki ali i vrlo vjerojatno manjim puževima kojih ima jako mnogo.